Katja je rođena 1974. u Zagrebu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomski i magistarski studij crkvene glazbe, Smjer orguljašica te Smjer zborovođa i kantor, završila je na Sveučilištu za glazbu i primijenjenu umjetnost u Grazu (Austrija). Za vrijeme studija upoznala je supruga Ivicu koji je u to vrijeme bio na poslijediplomskom studiju na Sveučilištu Karl-Franzens u Grazu. Po završetku njihova studija odlučili su se vjenčati i zasnovati obitelj u Hercegovini, u župi Čerin.

U braku su od 25. siječnja 2003., a blagoslovljeni su s četvero djece – trima kćerima i jednim sinom. Marijetu su dobili 2003., Leonardu 2005., sina Danu 2007. i Viktoriju 2013.

Oboje su profesori na Sveučilištu u Mostaru.

Prenosimo intervju s portala Nedjelja.

Poštovana, svjesni smo kako danas postoje različite teorije o tomu što je obitelj, a mnoge od tih teorija nisu katoličke, niti kršćanske. Recite nam na početku, što je za Vas obitelj?

Obitelj je nukleus ljudske zajednice, osnovna jezgra svakoga društva. Učili smo kako je Platon govorio: „Što je u državi bolja glazba, bolja će biti i država.“ To isto možemo reći i za obitelj: ako imamo više dobrih i zdravih obitelji koje se čvrsto drže moralnih i Božjih zakona, sigurno će i u društvu biti bolji i kvalitetniji socijalni, ekonomski i općenito međuljudski odnosi.

S obzirom na današnje trendove i stavove suvremenog čovjeka, čini mi se da su obitelj i mladi u jako velikoj opasnosti podleći duhu vremena koji je sve drugo, samo nije Božji. Društvene mreže i mediji općenito, filmska industrija i tzv. industrija zabave, svakodnevno nas bombardiraju sadržajima, reklamama, tekstovima i filmovima koji zapravo najjače „udaraju“ na obitelj, tako što perfidno iskrivljuju Božje i moralne zakone, redefinirajući, primjerice, instituciju braka inzistiranjem na ozakonjenju istospolnih zajednica.

Vrhunac i najjasniji pokazatelj dekadencije takvih društvenih „vrijednosti“ jest u nekim zemljama ozakonjeno „pravo“ da takvi parovi usvajaju ili „rađaju“ djecu preko surogat-majki te ih odgajaju u takvim zajednicama. Za mene je brak isključivo zajednica dviju osoba različitog spola, muškarca i žene, koji su otvoreni životu, tj. kako stoji u Sv. pismu: „muško i žensko stvori ih“, odnosno prema Kristovim riječima „čovjek će ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i da budu jedno tijelo“!

Koje su to, prema Vašem mišljenju, istinske vrijednosti kršćanske obitelji danas?

To su iste one vrijednosti koje bi, unatoč raznim životnim poteškoćama i društvenim izazovima i krizama, uvijek trebale biti u suglasju s Kristovim naukom koji nam je evo više od dvije tisuće godina posredovan preko Crkve. Naša Crkva, kao Kristova nasljedovateljica, ima sačuvan Njegov „recept“ kako ostati duhovno i moralno „zdrav“ ako društvo i „oboli“, pa čak kada i sama Crkva preko svojih članova „oboli“.

Zamislite kako bi društva izgledala kada bismo se u životu držali samo deset Božjih zapovijedi koje nam daju konkretne upute kako trebamo živjeti u odnosu prema Bogu i prema ljudima!

A zamislite kako bi tek izgledala ona društva u kojima bi se primjenjivale samo ove Isusove riječi: „Sve dakle što hoćete da ljudi čine vama, činite i vi njima!“ A mi danas imamo taj paradoks da se upravo u većinski katoličkim sredinama i društvima sve bezobzirnije „gaze“ Božje zapovijedi i da se u parlamentima tih društava ozakonjuju takve odredbe i propisi koji su u izravnoj koliziji s Kristovim naukom.

Sjetimo se da smo mi članovi tih društava i da mi biramo takve ljude da nas predstavljaju u parlamentima. Svatko bi se od nas trebao na početku svakog novog dana zapitati: „Gospodine, što želiš da učinim?“, a prije večernjeg počinka zavapiti: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“

Nama, katoličkim vjernicima, bi, dakle, trebao biti poznat „recept“ za izlječenje obitelji i društva, ali se često ponašamo kao bolesnik koji odbija uzeti propisani lijek! Iako nas je naš Gospodin pozvao biti sol zemlje i svjetlost svijeta, bojim se da smo u ovom svijetu i mi postali mlaki, bljutavi i mračni, drugim riječima dvolični: deklariramo se katoličkim vjernicima, a ne živimo život u skladu s jasnim načelima naše vjere.

Obitelj je Crkva u malom. Što je potrebno činiti kako bi Bog zauzeo središnje mjesto u njoj?

Mislim da Bog može ući i trajno prebivati u našoj obitelji samo ako je živa obiteljska molitva. Po zajedničkoj obiteljskoj molitvi živi Bog će djelovati u obiteljima koje mu se posvećuju. To je osobito važno danas kada je tempo života ubrzan i često se zna dogoditi da se članovi obitelji vide samo „u prolazu“, između svakodnevnih obveza posla, škole, studija.

Uz obiteljsko okupljanje, barem na večernju molitvu, obiteljske veze će snažiti, a ljubav i povjerenje među nama i prema Bogu će rasti. To će onda postati naša, vlastita obiteljska „stijena“ o kojoj nam je Krist govorio, ona koja će ostati postojana i kada navale „kiše, bujice i vjetrovi“.

Naravno, uz obiteljsku molitvu potrebno je svakodnevno voditi i osobni razgovor s Bogom, gdje ćemo se uvijek iznova preispitivati i moliti za darove Duha Svetoga da nas vodi stazom života kao dobre i uzorne supružnike, roditelje, učenike, studente, radnike, vjernike. Važnost osobne i obiteljske molitve možemo slikovito opisati usporedbom s treningom u kolektivnim sportovima. Svaki nogometaš trenira u teretani svoje tijelo, mišiće, stječe kondiciju, te na terenu uvježbava tehniku i vještinu vođenja lopte.

No, sve to nije dostatno za uspješan rezultat ukoliko ne uvježbava s cijelim timom različite kombinacije napada i obrane. Timski rad osnažuje međusobne veze igrača, što se odražava na terenu i u konačnici pokaže na rezultatu. Tako i naša osobna molitva nije dostatna za naš duhovni život jer postoji opasnost da u takvoj molitvi postanemo sebični, učinimo se sami sebi boljima i ispravnijima od drugih, odnosno počnemo misliti i moliti da se drugi članovi obitelji trebaju mijenjati, umjesto da molimo za promjenu svoga srca.

Uz obiteljsku molitvu takve misli će se korigirati, a naša srca će se otvoriti da u poniznosti prepoznamo svoje pogrješke, da lakše započnemo razgovor u napetim odnosima, da lakše oprostimo i zatražimo oproštenje, da više uvažavamo svakoga člana obitelji. I na kraju je potrebno posebno naglasiti da je uz molitvu, za osobni i obiteljski duhovni rast, iznimno važan sakramentalni život: sv. euharistija i redovita sveta ispovijed. U ovim sakramentima se priznajemo slabima i grješnima, duhovno snažimo, učimo se poniznosti stavljanjem svoga vlastitog i obiteljskog života u Božje ruke s punim povjerenjem u Njegovu providnost na početku novoga radnog tjedna.

Kako Crkva može uključiti obitelji u svoj život i djelovanje te kako pokazati obiteljskim zajednicama da su one zaista potrebne Crkvi?

Brojne su mogućnosti kako potaknuti i ohrabriti članove obitelji da se intenzivnije uključe u rad svoje župne zajednice: primjerice sudjelovanjem u različitim vjerskim programima i humanitarnim akcijama, pjevanjem u crkvenim zborovima, čitanjem na sv. misi itd. Isto tako moguće je organizirati susrete s obiteljima ili obiteljske tribine na kojima će stručnjaci iz nekoliko znanstveno-stručnih područja (duhovnici, psiholozi, liječnici, ekonomisti) svojim znanjem i savjetima pomoći u raznim kriznim situacijama kojima je izložena manje-više svaka suvremena obitelj. Moj je dojam da se ovakvi susreti organiziraju dosta rijetko i u premalom broju župa.

Naime, nije dovoljno da o obiteljskom životu i problemima u obitelji govori samo svećenik u nedjeljnoj homiliji, nego treba uključiti i osposobljene stručnjake za različite životne situacije. Dobro bi bilo na takvim obiteljskim tribinama, nakon izlaganja stručnjaka, animirati slušatelje (članove obitelji) na postavljanje pitanja i na otvoreni dijalog u komu će više obitelji razmjenjivati iskustva i međusobno razgovarati o poteškoćama i prokušanim načinima izlaska iz obiteljskih kriza. Češćim organiziranjem takvih tribina Crkva će posvjedočiti kako prepoznaje aktualne probleme obitelji i društva te pokazati da joj je stalo do izgradnje zdravih obitelji, a brojnim obiteljima bi zasigurno bilo nešto lakše kada bi se osvjedočili da nisu jedini koji se bore sa suvremenim izazovima i poteškoćama.

Obitelj je u službi izgradnje kraljevstva Božjega posredovanjem svoga sudjelovanja u životu i poslanju Crkve. Što se sve od obitelji očekuje na tom polju?

Navodno je Mahatma Gandhi o kršćanima jednom rekao: „Ja bih bez sumnje postao kršćanin kad bi kršćani bili kršćani svih 24 sata na dan. Vi kršćani imate dokument (Bibliju) s dovoljno eksploziva da digne u zrak cijelu civilizaciju, da svijet okrene naglavačke, da u ovaj ratovima rastrgani svijet donese mir. Ali vi s njim postupate kao da je to samo komad dobre literature i ništa više.“

Uistinu, sve dok smo kršćani samo u „zgodnim vremenima“, nismo dostojni zvati se Kristovim imenom. Isus je zacijelo mislio i na nas i na naša „nezgodna vremena“ kada je rekao: „Tko ne uzme svoj križ i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.“

Kao što rekoh, kada bi kršćanske obitelji živjele svoje uvjerenje autentično, njihovo poslanje u ovom svijetu bi donijelo fantastične promjene nabolje. Stoga trebamo moliti da nam Bog dadne snage da se odvažimo svakodnevno uzimati svoj križ te s ljubavlju i (s)trpljenjem slijediti Krista.

Recite nam, što Vi smatrate najčešćim problemima obitelji? Kako rješavate krize u vlastitoj?

Uh, mnogo je problema koji se u ovim vremenima mogu javiti u jednoj obitelji. Spomenimo samo one najgore i najteže. Ako govorimo o supružnicima, vjerojatno su na prvom mjestu problemi koji nastaju iz grijeha bračne nevjere, a potom su tu različite ovisnosti gdje zacijelo prednjače kocka/kladionice i alkohol.

Ako govorimo o djeci i njihovu odgoju, opet imamo hrpu izazova: kako pomoći djeci da dožive svoju vjeru srcem, odnosno da upoznaju živoga Boga; kako im objasniti i uvjeriti ih da su Božji originali i da trebaju takvima ostati, a ne postati kopije različitih influenser(ic)a i sličnih trovača društvene zbilje; kako ih odvojiti od zaslona i od prekomjerne uporabe internetskih sadržaja; kako ih naučiti da život trebaju promatrati „pod vidom vječnosti“ i da se „isplati“ biti pošten i radišan bez obzira na to što oko sebe gledaju i vide da u društvu „bolje“ prolaze korumpirani, bahati, neradnici i lažljivci; kako ih naučiti da imaju svoje „ja“, a da se ne povode za pogrješnim izborom i odlukama pod utjecajem društva u komu se kreću, itd…?

Ovo su samo neki od problema s kojima se suočavaju današnje obitelji, ali se u zasebnom životnom hodu svake pojedinačne obitelji ti problemi zacijelo javljaju i manifestiraju na različite načine. Na neke poteškoće računamo i donekle smo spremni kada se pojave, ali ponekad nas znaju snaći problemi za koje smo mislili da se događaju samo nekom drugome i tamo negdje drugdje. Tada započinje osobni i obiteljski križni put koji čovjeku ostavlja samo dvije mogućnosti: pasti pod teretom životnog križa i ostati u trajnom samosažaljenju ili ustati i nastojati skupa s čitavom obitelji s osloncem u Bogu tražiti rješenje. Upravo zato su nam potrebne molitve u danima kada nam dobro ide, kako bismo u trenutcima pada imali izvor iz koga možemo crpiti snagu podići se.

Mi smo, rekla bih, jedna prosječna obitelj i mislim da proživljavamo slične životne situacije, s povremenim krizama i poteškoćama, kroz koje prolazi većina katoličkih obitelji u ovom društvu. Za rješavanje obiteljskih napetosti i problema „zadužen“ je suprug Ivica.

On nekako ima najviše strpljenja i ljubavi za sve nas u obitelji, a to mu svi priznajemo pa odobravamo da u krajnjem slučaju on bude arbitar u problematičnim situacijama.

Ja sam kratka fitilja i vrlo radikalna po pitanju odgoja tako da to ne funkcionira uvijek najbolje s djecom u adolescentskoj dobi. Suprugu uglavnom polazi za rukom pronaći adekvatan način relaksirati odnose u obitelji u pojedinim napetim situacijama i postići ono što sam i ja sama željela, ali on to odradi tako da na kraju svi budemo zadovoljni.

Da to ipak ima svoju cijenu, pokazuju njegove sijede vlasi.

Koji su zapravo pokazatelji da se danas često može čuti kako je „obitelj u krizi“?

O tomu bismo mogli nadugo i naširoko, ali ostanimo na najvidljivijim pokazateljima pred kojima nitko ne može i ne smije zatvarati oči. Postoje i statistički podatci koji, na žalost, govore o porastu slučajeva zlostavljanja u obiteljima, o sve većem broju rastava brakova, o počinjenim abortusima, a o raširenosti „bijele kuge“ da i ne pričamo.

To su dovoljno jasni pokazatelji da je obiteljski život u današnjem društvu doista u velikoj krizi. U potrazi za rješenjima krize trebale bi se uz Crkvu uključiti i relevantne društvene i političke institucije.

Može li se danas govoriti o razlici između obitelji u ruralnim i urbanim sredinama? Je li val sekularizma dopro podjednako do svih?

Neizmjerno sam zahvalna dragom Bogu što je život naše obitelji usmjerio preko Graza i Zagreba prema Hercegovini. Mi živimo u obiteljskoj kući na selu koje se zove Veliki Ograđenik, u župi Čerin koja je udaljena pet-šest kilometara od Međugorja.

Ovdje je život puno sporiji i ležerniji nego u urbanim sredinama: djeca žive u skladu s prirodom, okružena su šumom, životinjama, rade povremeno u našem vrtu, u selu se svi znaju po imenu i svatko je svakomu spreman uskočiti u pomoć kada je u potrebi, a duhovna međugorska oaza nam je nadohvat ruke.

S obzirom da živimo u maloj sredini gdje svatko svakoga poznaje, na sreću se brzo sazna ako neko dijete „odluta“ ili se počnu događati neke neprilične stvari, tako da se nadamo da ćemo u takvim situacijama kao roditelji pravodobno moći reagirati.

Sigurno da je dolazak velika broja stranih hodočasnika u Međugorje donio puno dobrih plodova u našu sredinu, ali nažalost sa zapadnjačkim stilom života i njihovim (pseudo)kulturnim sadržajima stigli su i u naše krajeve sekularni trendovi i oni krajnje loši utjecaji kao što su razne ovisnosti, pomodarstvo i pretjerana navezanost na materijalno. Pozitivna strana je to što ovdašnji mladi u svom okruženju često mogu vidjeti vršnjake koji s oduševljenjem dolaze u Međugorje sa svih strana svijeta, koji otvoreno i bez straha svjedoče o živom Bogu i Njegovoj milosti koja djeluje u životu svakoga čovjeka, samo ako se otvori i nešto svoga vremena odvoji za Boga.

Što se tiče mladih u Hercegovini, dobar dio njih su članovi Frame (Franjevačke mladeži), gdje se uključuju u razne aktivnosti u župi (glazba i pjevanje, dramska sekcija, volonterski rad) tako da mnogi među njima i nakon osnovnoškolskog obrazovanja ostaju aktivni u svojoj župnoj zajednici. Jako me veseli što vidim da su i u mojoj domovini Hrvatskoj svećenici i redovnici prepoznali potrebu za zadržavanjem mladih u krilu Crkve te im nude kvalitetne vjerske sadržaje upravo u tom osjetljivom razdoblju njihova sazrijevanja i formiranja u odrasle ljude.

Ovdje bih istaknula tribine o teologiji tijela i predbračnoj čistoći za srednjoškolce i studente, tribine o braku i obitelji, kao i duhovne obnove za „resetiranje“ duha i uma. Sve je to potrebno u ovim vremenima sve težih životnih iskušenja.

Kada dođem u Zagreb u posjet svojima, svaki put se iznenadim koliko se život promijenio otkada sam otišla iz moga grada: način odijevanja, tetovaže od glave do pete, glasnoća i način komunikacije koja prelazi granice dobroga ukusa, neukusna zalaženja u prostor privatnosti, otuđenost jednih od drugih, izostanak empatije prema starijima i invalidima.

Nažalost, posebno mi teško pada to što su i moji najbliži u Zagrebu prepustili vjerski odgoj djece njima samima, tako da se nekadašnji redoviti nedjeljni odlazak na sv. misu danas sveo gotovo samo na Uskrs i na Božić.

Ako pogledamo statističke podatke o broju djece u BiH, pa i u Hrvatskoj i Europi, Vaš životni put kao supružnika nije uobičajen. Kako danas jedna majka u užurbanu vremenu uspijeva izbalansirati sve obveze i stići obaviti ono što obitelj, suprug, ali i društvo „zahtijevaju“ od nje?

Istina, danas je u porastu trend odlazaka mladih, pa i kompletnih obitelji, iz BiH u potrazi za kvalitetnijim životom. Moje zvanje je u to vrijeme bilo (i ostalo) deficitarno, dok je suprug postigao doktorat iz humanističkih znanosti, tako da nam je posao bio zajamčen kada smo donosili odluku hoćemo li živjeti u Hercegovini, odnosno raditi u Mostaru.

Nažalost, i mi svjedočimo kako danas ni to više nije jamstvo da će mladi umjetnici ili znanstvenici dobiti posao jer je na svim društvenim razinama, uključujući prosvjetu i kulturu, zavladao klijentelizam praćen nepotizmom i korupcijom.

Da se razumijemo, svakodnevna ekonomska borba za život ne zaobilazi ni nas, premda oboje radimo kao sveučilišni profesori, tako da bez dodatnih honorarnih prihoda ne bismo mogli pokriti sve potrebe naše šesteročlane obitelji.

Tu su još i permanentna politička kriza i nesređeni unutarnji odnosi u BiH, što čovjeka dodatno demoralizira i katkada tjera da digne ruke od svega i jednostavno pobjegne iz ove države prepune očaja i očajnika. Unatoč svemu, suprug i ja ne namjeravamo otići iz domovine jer smo svjesni da srce ne može naći spokoj i zadovoljstvo nigdje kao u svom domu, na svojoj zemlji. Dovoljno smo dugo živjeli vani kao studenti da možemo usporediti prednosti i nedostatke života ovdje i u inozemstvu. S obzirom na stanje u društvu, ovdje je nužno da oba roditelja rade, pa ponekad nije nimalo jednostavno uskladiti radne i obiteljske obveze.

Srećom, suprug i ja smo relativno dobro uskladili naše aktivnosti na Sveučilištu s obiteljskim obvezama, a tu su pri ruci uvijek baka i djed, djever i jetrva na koje se uvijek možemo osloniti. Dok su djeca bila mala, kao pomoć nam je svakodnevno bio uključen „baka-servis“, kasnije su djeca krenula u vrtić, a poslije su stariji pazili na mlađe itd.

Uglavnom, što se obiteljski krug više širio, bilo je sve lakše odgajati ih, vjerojatno i zato što smo mi kao roditelji postajali sve opušteniji kad smo „probili led“ s prvim pa i drugim djetetom, a i, kako sam već rekla, oni su se u međuvremenu naučili zajedno igrati i zabavljati, tako da je naš fokus mogao biti usmjeren i na kućne i poslovne obveze.

Naravno, moram naglasiti i to da u našoj kući nema podjele na muške i ženske poslove: suprug će usisati prašinu, oprati suđe isto kao što ću ja pokositi travnjak oko kuće, zajedno ćemo saditi vrt i brati grožđe i masline. Jedino uz međusobno uvažavanje i zajednički dogovor oko svih stvari roditelji mogu bez problema izići na kraj svim izazovima obiteljskog i društvenog života. Uza sve to bitno je da supružnici ne zaborave jedno na drugo, odnosno da znaju pronaći i vrijeme koje pripada samo njima dvoma.

Koji biste savjet dali mladima u kontekstu odlučivanja stupanja u brak i zasnivanja obitelji? Čekati da se riješe materijalni problemi pa onda stupati u brak ili vjerovati u Božju providnost i naglasak staviti na ljubav i poštovanje?

Vidimo da mnogi mladi izbjegavaju ulazak u brak, a oni koji se odvaže na taj korak, opet se teško odlučuju na veći broj djece. I jedni i drugi to opravdavaju ekonomskim razlozima i sociopolitičkom nesigurnošću. Ja ipak smatram da nam ovdje manjka spremnosti preuzimanja odgovornosti i žrtve za drugoga. Zar prije nisu bila daleko teža vremena, a ljudi su se ipak vjenčavali, rađali daleko veći broj djece nego danas, pa su (pre)živjeli i možda čak bili zadovoljniji nego mi danas!? Ako čovjek živi po Božjim zakonima, ako je zdrav i može privrjeđivati za svoju obitelj, sigurna sam da će Bog providjeti i blagosloviti takve napore obitelji (u dovoljnoj mjeri) materijalnim, a osobito duhovnim dobrima.

Da smo suprug i ja čekali na stambeno rješenje koje odgovara našim mladenačkim snovima i planovima, vjerojatno bismo i dandanas živjeli u zajedničkom kućanstvu sa svekrom i svekrvom. Budući da smo u trenutku sklapanja ženidbe oboje imali posao, uzeli smo hipotekarni kredit i započeli gradnju kuće. Za dvije godine kuća je bila pod krovom, ali s neizrađenim podrumom i nedovršenom kupaonicom na katu, a sva raspoloživa materijalna sredstva su bila već potrošena. Suprug se stoga protivio preseljenju i želio je da čekamo dok završimo i ostatak prostorija, ali ja sam slutila da to neće biti u skoroj budućnosti, pa sam ga nagovorila na preseljenje.

Tada smo već imali dvoje male djece, tako da nam je kod njegovih roditelja postajalo tijesno. U međuvremenu smo prerasli u šesteročlanu obitelj, svi smo živi i zdravi i za sada presretni u svomu obiteljskom gnijezdu, a podrum i kupaonica su i dalje nedovršeni.

Što hoću reći? Smatram da za sve važne obiteljske odluke supružnici trebaju imati mrvicu hrabrosti i „dozu“ povjerenja u Božju providnost. Ukoliko je dvoje mladih kroz svoje susrete i razgovore došlo do zaključka da dijele slične snove i želje, da, uz obostranu ljubav, ispunjavaju temeljne uvjete za početak realizacije zajedničkih ciljeva, neka se odluče za brak, iskreno zazovu Božju pomoć i neka naprave taj korak uz riječi apostola Pavla: „Sve mogu u Onome koji me jača!“