Profesorica Igrić većinu svoga radnog vijeka provela je na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u različitim ulogama te je bila sudionica razvoja i promjena odnosa prema djeci s teškoćama u razvoju i odraslim osobama s invaliditetom. Iako je umirovljena, i dalje nastavlja sa svojim radom ne smanjujući intenzitet.

“Shvatila sam vrlo rano da moram učiti od onih koji znaju više od mene o djeci s teškoćama. Iskoristila sam prvu priliku da odem izvan Hrvatske i učim. Tako sam otišla u SAD i učila na licu mjesta.  Tamo sam doživjela da djeca s teškoćama u razvoju žive sa svojim vršnjacima i da je to moguće. U SAD- u je to već 1981. bilo razvijeno. Mi u Hrvatskoj smo tada tek počeli govoriti o inkluziji. Ja sam sve to upijala”, rekla je Igrić, ističući da je cijeli život proučavala rad drugih, pokušavajući dobre prakse prilagoditi i integrirati u Hrvatskoj.

Nažalost, u Hrvatskoj postoje brojne predrasude!

Područje interesa profesorice Igrić su osobe s intelektualnim teškoćama, a upravo je ona prevela i prilagodila AAMD skalu, koja intelektualne teškoće tumači šire od kvocijenta inteligencije.

“Radila sam i kao vanjska suradnica u različitim ustanovama i upoznala sam život djece i odraslih s intelektualnim teškoćama. Ne radi se tu samo o smanjenoj inteligenciji, njihovi životi su potpuno drugačiji. Nažalost, u Hrvatskoj postoje brojne predrasude jer smo poprilično spori u naše u sazrijevanju i prihvaćanju različitosti. Čim osoba ima neki nedostatak, ona je otpisana. Radi se o transgeneracijskom prijenosu. Nekad se živjelo od zemlje i svaka osoba koja nije mogla privređivati, bila je višak. Danas to više ne bi trebalo biti tako”, rekla je profesorica Igrić.

Željka Šemper i prof. dr.sc. Ljiljana Igrić / Foto: HKM

U svome je radu primijetila da je roditeljima najteže pa se tako educirala i u psihoterapiji kako bi im mogla pomoći. “Roditelji se moraju boriti za svoju djecu, ne smiju ih se sramiti. Mi živimo u takvoj sredini. Ljudi se stide jer okolina potiče takvu atmosferu. Također, prava tih osoba nisu osigurana. Hrvatska se drži konvencija, ali međutim puno toga je samo na papiru”, istaknula je.

Po pitanju uključivanja djece s teškoćama u razvoju u redovne odgojno-obrazovne sustave u Hrvatskoj, profesorica Igrić je istaknula da mi u stvarnosti imamo integraciju, ali ne i inkluziju. “U inkluziji se ne pravi razlika među djecom. Ima krasnih škola, razreda i nastavnika u kojima jako dobro funkcionira inkluzivna klima. Nažalost, često su naši nastavnici tijekom svoga obrazovanja čuli jako malo o djeci s teškoćama. Oni uglavnom znaju što dijete ne može. No, potrebno je znati što dijete može i kako ga dalje usmjeravati”, pojasnila je.

U inkluziji se ne pravi razlika među djecom!

Pitanje inkluzije nije pitanje revolucije, nego evolucije, rekla je profesorica Igrić, ističući da učenicima s teškoćama pomaže ako su okruženi drugom djecom. “Nije najbitnije to što neko dijete ne vidi, ne čuje, teže se samostalno kreće… on je dobar prijatelj. Tako djeca cijeli život ostaju prijatelji. Ta prilika da djeca budu zajedno – ona mijenja svijet”, rekla je profesorica Igrić.

Foto: Facebook/ Učilište IDEM

Profesorica Igrić među prvima je počela osposobljavati pomoćnike u nastavi u učilištu IDEM, koje je proizašlo iz Udruge IDEM. Sve je započelo 2005. kada su roditelji iskazali potrebu da se djeci omoguće pomoćnici u nastavi.

“Edukacijako-rehabilitacijski fakultet i Udruga Idem krenuli su s edukacijama za pomoćnike u nastavi kako bi oni shvatili što je uopće njihova uloga. Tada su oni već postojali u drugim zemljama i mi smo gledali kako to oni rade. Vodili smo se mišlju da je pomoćnik u nastavi jako važan ako želimo postići inkluziju. S pomoćnikom gotovo svako dijete može ići u redovni razred. Ne moraju svi učiti istom brzinom, ali mogu biti na istoj temi”, rekla je profesorica Igrić, ističući da će djeca s teškoćama uz podršku pomoćnika gradivo usvojiti svojim tempom.

Ovaj posao ispunjava moj život smislom!

Željka Šemper i prof. dr.sc. Ljiljana Igrić / Foto: HKM

Ako hoćemo razvijati inkluziju u našim školama, ne treba svakom djetetu s teškoćama osobni asistent, istaknula je profesorica Igrić. “On treba biti pomoć i podrška nastavniku i raditi sve što je potrebno – radilo se o učeniku s poteškoćama ili nadarenom učeniku. Pomoćnik mora proći edukaciju kako bi bio produžena ruka nastavniku i edukacijskom rehabilitatoru”, rekla je profesorica Igrić, ističući važnost uloge edukacijskog rehabilitatora, čija je uloga danas najčešće zanemarena.

Rad s osobama s teškoćama njezina je misija, istaknula je profesorica Igrić, dodavši da to ispunjava njezin život smislom.

“Uvijek sam se voljela kreativno izražavati i vidjeti rezultate svoga rada. Vjernica sam i prije deset godina sam shvatila da je ovo moja misija – pružati podršku onima kojima treba. Meni to nije težak posao. Povremeno budem ljuta jer ne vidim napredak, ali da nije bilo moga doprinosa, možda bi situacija bila još i gora. Nisam nikada mislila da ću uspjeti ostvariti ni ovo što jesam. I dalje se time bavim jer je to smisao moga života. Ozbiljno sam shvatila svoj posao – nisam ga radila zbog novaca ili nagrada. Zadovoljna sam jer ovaj posao ispunjava moj život smislom”, zaključila je prof. dr. sc. Ljiljana Igrić.

Novi valovi dobrote