„Godina 2014. sam pao pod vlak i izgubio oba stopala. Na mojoj Facebook stranici ispričao sam tu priču u šest nastavaka s priloženim foto i video materijalima. Priča o tome je i inspirirajuća i šokantna u isto vrijeme. Dakle, ostao sam bez dva stopala, ali uspio sam se poslije toga oporaviti i evo me, hodam.”

Ostati bez obje noge veliki je šok za svakoga pojedinca, no Toni Bošnjaković vrlo brzo se „podigao na noge” u doslovnom i prenesenom značenju.

Nakon nesreće, svjestan da više nema noge, Bošnjaković je rekao: „Hvala Bogu, živ sam.”

„Cijelo vrijeme je gurala volja i želja da što prije prohodam. Znao sam da ću jednog dana kako-tako hodati. Na početku mi je bilo rečeno da ću biti osuđen na štake i druga pomagala. Razmišljao sam da je bolje hodati na štakama nego biti u kolicima i uistinu sam dao sve od sebe. Moj prijatelj, kondicijski trener Ivan Rukavina, vaterpolist u VK Medveščak došao je kod mene doma, donio mi strunjače, utege, švedske ljestve, napisao mi je program i ja sam po tome radio. Cilj mi je bio što prije se dići na noge. Nesreća je bila u travnju 2014., prve sam proteze dobio 1. lipnja. Tada su mi rekli da zaboravim povratak na posao do 10. mjeseca, a ja sam polovicom srpnja, na šok i nevjericu svih iz Božidarevićeve 11, bio na poslu.”

Toni Bošnjaković i Katarina Varenica

Osim što je bio uporan pacijent koji se oporavio dosta brzo, Toni Bošnjaković bio je i nestašan pa ga osoblje bolnice pamti i po nekim nevjerojatnim podvizima.

„Pobjegao sam jednom iz bolnice preko ograde. Došao sam sa štakama do zida i jednostavno prešao i otišao do obližnjeg kafića na kavu. Budući da sam sporo hodao nije me bilo sat i pol. Bili su jako ljuti i zabrinuti u bolnici gdje sam nestao i rekli da mi to više ne padne na pamet. Ima još anegdota. Svjetsko prvenstvo u Brazilu je bilo 2014., a ja sam u to vrijeme bio u dnevnoj bolnici. Nisam smio uzeti proteze iz bolnice, ali sam ih uzeo kad nitko nije pazio i otišao s prijateljima gledati utakmicu i sljedeći dan sam došao biciklom u bolnicu. Nisu te moje ‘spačke’ za hvalisati se, ali to mi je trebalo u tom trenutku da se osjećam živim ponovo.”

Toni Bošnjaković bio je aktivan sportaš i prije nesreće pa u tom slučaju ne čudi njegov relativno brz fizički oporavak, ali s druge strane začuđujuća je psihička snaga s kojom je podnio jednu tako veliku tragediju. Nakon nesreće, svjestan da više nema noge, Bošnjaković je rekao: „Hvala Bogu, živ sam.”

„Bio sam svjestan svega što mi se dogodilo i razmišljao sam o tome na način da mi se to dogodilo u Vukovaru ili Staljingradu, umro bih u teškim mukama, a ovako sam u modernoj bolnici u Austriji (nesreća se dogodila u Austriji). Mogu plakati zašto sam ostao bez stopala, ali mogu biti i sretan jer sam živ. Odabrao sam ovo drugo. S takvom ozljedom mogao sam iskrvariti i umrijeti. Razmišljao sam ako sad umrem, mama će plakati. Tu situaciju da sam ostao bez nogu doživljavao sam relativno hladnokrvno, nisam se previše emocionalno suživljavao s tom situacijom. U danima poslije nesreće u bolnici, najvažnija stvar je bila da ne dobijem sepsu i iako sam bio blizu, uspio sam se izvući. Dan po dan, korak po korak i uspio sam se iskoprcati van.” Bošnjaković nam je ispričao i kako se našao u parabiatlonu, sportu koji nije uobičajen za našu zemlju.

Toni Bošnjaković / Foto: Facebook

„Parabiatlon je poput biatlona sport koji objedinjuje skijaško trčanje i streljaštvo. Olimpijski biatlonci gađaju s kalibarskim puškama, parabiatlonci gađaju sa zračnicama i mi svoje puške ne nosimo kroz utrku, nego nam ih trener priprema na streljani. Ja sam jedini parabiatlonac u Hrvatskoj pa sam ja pionir tog sporta, ne samo u Hrvatskoj, nego na ovim prostorima. Čak ni zemlje s razvijenim skijaškim sportovima nemaju parabiatlonce. Taj sport je ekskluzivan za Amerikance, Ruse, Nijemce, Francuze. Ja do prije nekoliko godina nisam ni znao što je biatlon, ali eto, uspio sam. I taj put je bio nevjerojatan. Ostvario sam premijerni hrvatski nastup na međunarodnom natjecanju. Želim to ostvariti i na Paraolimpijskim igrama. Peking ću preskočiti jer ne treniram od 4. mjeseca zbog situacije sa svojim djetetom. Što se parabiatlona tiče cilj je nastup na Igrama u Milanu 2026.

Posvećen rehabilitaciji djeteta

Toni Bošnjaković, hrvatski biatlonac, čovjek neiscrpne snage i energije, zdravog sportskog duha i istančanih životnih vrijednosti, čovjek kojega gubitak oba stopala nije zaustavio, nego naprotiv – sve to pokrenulo ga je dalje, niže sportske uspjehe i uči sve nas da možemo više nego što mislimo. Tri godine nakon nesreće postao je otac. Njegov sin se rodio s cerebralnom paralizom. Sada su Tonijeve aktivnosti usmjerene na njegove rehabilitacije, jer mu je cilj da njegov četverogodišnjak prohoda do polaska u školu.

„Čovjek uvijek može više nego što misli” životni je moto Tonija Bošnjakovića.

„Moj sin ima samo motoričke poteškoće. One su posljedice krvarenja mozga trećeg stupnja koje se dogodilo tijekom trudnoće. Još uvijek ne hoda, ima ukočenja, spuštena stopala, ali hvala Bogu koji nas je sačuvao od većih poteškoća i vjerujem da se sve to može popraviti. I kroz svoju situaciju i kroz situaciju sa svojim sinom sam se nagledao situacija ljudi s velikim problemima, djece s velikim poteškoćama, vidio sam roditelje koji moraju nad svojom djecom bdjeti 24 sata na dan. Moj sin već sad s tri godine pliva. I kad se sad osvrnem na situaciju prije četiri godine, mogu samo reći da smo prošli super. Moj je cilj da on do početka 1. razreda prohoda.”

Foto: Facebook

Toni Bošnjaković osobno je uključen u svakodnevne rehabilitacije svoga sina i zbog toga su njegovi treninzi trenutno smanjenog opsega, no uskoro će se i to promijeniti.

„Dugo sam se prelamao u sebi što ću sa sportom. Postojala je i opcija koja me sablažnjavala, a to je da potpuno odustanem od sporta. Sportu ću se ipak vratiti i to jači nego ikad. Trenutačno sam zaposlen na pola radnog vremena kao grafičar u Sportskim novostima, ali uskoro bi trebao dobiti rješenje za puni dopust i onda ću pronaći sat-dva dnevno da se vratim treninzima. Uspio sam naći sponzorstva, nekoliko firmi će mi pomoći da se mogu pokriti i mjesec završiti na nuli”.

Živim za dan kad ćemo moje dijete i ja ići zajedno na planinu, ali ne da ga ja nosim, nego da on hoda

Zahvaljujući Grafičkom fakultetu i znanju koje je stekao tamo Toni Bošnjaković sam je sebi izradio proteze.

„Nakon nesreće htio sam trčati, ali tada mi je rečeno da za proteze koje meni trebaju moram izdvojiti 200 000 kn. To su dva karbonska komada, svaki težak po 800 grama. Rekao sam nema šanse, ja ću to sam napraviti od čelika. Stvarno sam to uspio napraviti, ali poslije su mi se javili ljudi iz Bauerfeinda i rekli da će mi napraviti prave proteze, da trčim k’o čovjek. Tako da sam svoj projekt trenutačno zaustavio. Volio bih da mi se javi neki investitor koji bi bio spreman uložiti u taj patent. Garantiram da bi svaki čovjek u Hrvatskoj, koji nema koljeno ili stopalo, s tim protezama mogao trčati. Te proteze bi se mogle prodavati na svjetskom tržištu kao hrvatski proizvod i srušiti besramno visoke cijene pokvarene industrije koja zarađuje na ljudima u potrebi. Nešto što košta 1000 kn u proizvodnji košta po 50 000 ili 60 000 kn u prodaji. Za razvoj tog projekta sam potrošio oko 6 000 – 7 000 kn, surađivao sam s Fakultetom za strojarstvo i brodogradnju i nekoliko firmi.”

„Čovjek uvijek može više nego što misli” životni je moto Tonija Bošnjakovića u koji čvrsto vjeruje pa stoga ne čude veliki planovi za budućnost.

„Živim za dan kad ćemo moje dijete i ja ići zajedno na planinu, ali ne da ga ja nosim, nego da on hoda. Vraćam se treninzima i ciljam Igre u Parizu 2024. kao biciklist, Milano 2026. kao biatlonac i Los Angeles 2028. kao biciklist. Više-manje to je sve dogovoreno, a ovo je evo prvi put da to i javno govorim.”

Toni je aktivan i u svojoj gradskoj četvrti Donja Dubrava, bori se za zelene površine, dječja igrališta, aktivirao se i protiv uklanjanja raspela u Resniku, a svijet je obišla njegova fotografija iz razrušene Petrinje u koju je otišao odmah priskočiti u pomoć.

Elvedin Omerčić i Toni Bošnjaković

„Drago mi je da je ta fotografija motivirala i brojne druge ljude da dođu i pomognu Banovini. Žao mi je što se ništa nije promijenilo tamo po pitanju obnove u proteklih godinu dana.”, razočarano kaže Toni Bošnjaković iskreno suosjećajući s ljudima pogođenima potresom.

Novi valovi