Početkom travnja mogli smo čuti na vijestima da je Hrvatska iz Ukrajine primila skupinu izbjeglica s invaliditetom, a o samom smještaju i pomoći koja je potrebna govorili smo u današnjoj emisiji.

O ulozi Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike u ovoj situaciji govorila je Sanjica Grbavac. Istaknula je kako je uloga Ministarstva bila ključna posebno na početku kada se dogovarao prihvat izbjeglica. Pa a ključna je bila uloga, posebno u dogovaranju samog početka prihvata izbjeglica. “Dosta je bilo u početku zbunjujućih informacija jer nismo znali, javljalo se veleposlanstvo Ukrajine, zatim veleposlanstvo u Budimpešti, pa su bile informacije da su krenuli, pa nam je bilo čudno kako ne stižu, pa onda ipak nisu krenuli pa će krenuti pa su se zato zadržali. Trajao je put jako dugo, radilo se o pedeset ljudi od kojih je jedan veći broj osoba s invaliditetom, nepokretnih osoba, a tako da su dosta dugo putovali i to se poprilično rasteglo i stigli su u noći. Sutradan u noći su došli k nama”, rekla je.

Trajao je put jako dugo, radilo se o pedeset ljudi od kojih je jedan veći broj osoba s invaliditetom, nepokretnih osoba, a tako da su dosta dugo putovali i to se poprilično rasteglo i stigli su u noći.

Kazala je da je njihov dolazak izgledao dosta dramatično. “Ljudi izlaze onako iscrpljeni, u dosta lošem stanju i psihički i tjelesno iscrpljeni”, rekla je Grbavac.

Govoreći o smještaju i načinu skrbi o ljudima iz Ukrajine Lidija Babin je kazala da su prostor u Sloboštini prilagodili primanju izbjeglica iz Ukrajine. “Sad je već puno bolje nego kad smo ih prvu noć primili. Kad se sjetim tog trena i te noći stvarno iscrpljujuće im je bilo jako. Njima je bilo jako strašno kada su došli”, prisjetila se Babin.

A na pitanje kako su izbjeglicama iz Ukrajine omogućili u Ozlju sve što ime je potrebno Dijana Borović odgovorila je: “Rekla bih da nam je stvarno ta prva noć bila jako stresna i za njih i za nas, ali da sad sve nekako sjeda na svoje mjesto. Naših šesnaest osoba od kojih je četrnaest osoba sa tjelesnim invaliditetom su baptisti. I oni jednostavno ne žele se razdvajati. Jako puno odrađuju putem vjere. Jednostavno jedan drugoga tješe i jedan drugome su psihosocijalna podrška, a ono što smo mi morali i mogli to smo jednostavno sad i napravili. Organizirali smo im i tečaj hrvatskog jezika. Mogu reći da su jako puno sad već i usvojili toga tako da se uspijemo nekako zajednički dogovoriti oko svih stvari koje su im sporna.”

Mogu reći da su jako puno sad već i usvojili toga tako da se uspijemo nekako zajednički dogovoriti oko svih stvari koje su im sporna.

“Sve što se događa doživljavam i srcem i dušom jer drugačije ne možete raditi s ovakvim osobama. Prvo smo imali jezičnu barijeru pa nam je to jako teško, a onda njihove priče koje nose su u stvari strašne. Jednu osobu iz Ukrajine koji je sad već 4 godine zbog smrzotina ostao bez obje potkoljenice nije imao proteze, a nakon toga je prije 5 godina doživio je i moždani udar. Sad je kod nas završio u bolnici. Naše su sve ukrajinske izbjeglice starije životne dobi dva su bračna para, a tri su osobe samostalne način nemaju nikoga, tako su i živjeli prije toga u Ukrajini. Imamo jako puno volontera. Sad nam dolaze i psiholozi, tako da imamo podršku za nedjelju ujutro za crkvu gdje dođu po njih naši ljudi iz zajednice ili ih odvezu naši djelatnici. Dobili smo super brzi Internet tako da se mogu povezati. Imaju besplatne pozive prema Ukrajini pa smo dobili medicinski krevet, kolica, princeze i mnogo toga”, istaknula je Lidija Babin.

Ravnateljica Centra Stančić kazala je da trenutno rade na tri velika projekta te da im najviše nedostaje kadra. “Uvijek apeliramo nadležnom Ministarstvu za nova zapošljavanja. Međutim, Ministarstvo je prije prihvata izbjeglica napravilo s nama sastanak i odobrili su nam zdravstvene radnike, tako da je to praktički jedan novi odjel. Tu je puno nepokretnih osoba i mlađe životne dobi i oni primarno trebaju zdravstvenu njegu. Sad se to malo svojoj smirilo, počeli smo raditi, uključivati ih u radne aktivnosti i u sva događanja”, istaknula je.

Tu je puno nepokretnih osoba i mlađe životne dobi i oni primarno trebaju zdravstvenu njegu.

“Naši prognanici ljudi iz Ukrajine su smješteni u našoj staroj zgradi koja još nije došla na red za obnovu, ali zgrada do se uređuje. Međutim, da bi mogli doći i spavaona koje su na katu u prizemlje, gdje im je dnevni boravak i kupaone i sav naše programe. Naši ljudi iz Ukrajine jako teško dolaze, jer im je teško hodati stepenicama. Tako da smo pokrenuli akciju nabave stolice lifta koja će ići ovaj uz rukohvatu to je negdje oko 150,000kn i evo u tijeku su nam sada akciju kojom bi prikupili te novce da olakšamo ljudima boravak. Navečer im je teško silaziti dolje”, istaknula je Babin.

Lidija Babin je dodala kako se od početka osjeća zajedništvo među ustanovama. “Bili smo kao jedno. Bili su tu ljudi iz Ministarstva koji su nam podrška. I to je poseban doživljaj kada smo ih prihvaćali i kada su oni dolazili. Oni kada su dolazili to je dio nas i tu smo mi da im olakšamo i da ih prihvatimo”, rekla je.

Jedan emotivni jaki naboj, ali jaki ponos na to zajedništvo. 

“Bilo je i tužno i dramatično. Jedan emotivni jaki naboj, ali jaki ponos na to zajedništvo. Mi smo recimo ostali bez prijevoza praktički usred noći jer su se vozači kombija koji su iz Mađarske morali vratiti. Mi smo nazvali naše dečke iz tehničke  u sred noći su došli da bi odvezli. Zbilja baš ponos. Svi ljudi su se zaista s takvom voljom odazvali da pomognu i nikom nije bilo ništa teško”, rekla je Sanjica Grbavac.

“Svi smo bili kao jedan. Nitko nije postavljao pitanje je li treba doći, nego su došli. Poseban je taj njihov zagrljaj i njihovo hvala. Isto tako podrška Ministarstva nam jako puno znači”, zaključile su.