Ljudi imaju različite predodžbe o ravnateljima. Jedna od njih je da su ravnatelji “Bogom dani” i koji nikada nisu ništa drugo radili, no gospođa Nikolina radila je na mnogim poslovima vezanim uz poslove edukacijskog rehabilitatora. Već je 27 godina u struci.

“Došla sam kao apsolvent jer je u tadašnje vrijeme bilo moguće zaposliti i apsolventa. Tadašnji ravnatelj je prepoznao moj potencijal i uz preporuke mojih mentorica me zaposlio. Tada sam radila kao defektolog u odgojno obrazovnoj skupini s korisnicima koji su funkcionirali na nivou intelektualnih teškoća i to sam radila na svim poslovima vezanim uz osposobljavanje za život naših korisnika. Bio je to rad pisanja zadaća, usvajanje novih znanja i gradiva, socijalizacija, briga o sebi, komunikacija. Dakle, sve ono što sva djeca rade i u svojim obiteljima, samo što smo mi to provodili s djecom u centru. Nakon toga sam radila kao provoditelj individualnih rehabilitacijskih programa na usvajanju znanja i vještina, a nakon toga i kao učitelj edukacijski rehabilitator najviše s djecom koji funkcioniraju na nivou umjerenih intelektualnih teškoća. Prošla sam sve, od pranja i oblačenja naših korisnika, vidanja rana, šetanja, svega što rehabilitator radi s djecom, pogotovo s onima koji su na stalnom smještaju.  Zadnje četiri godine radila sam kao ravnateljica. Bio mi je to veliki izazov u životu, a nedavno sam potvrđena od strane Upravnog vijeća za novi mandat u kojem ću, nadam se, postići još više stvari koje sam zacrtala u sebi” rekla je gospođa Nikolina.

“Prije 27 godina kada sam počela raditi, imali smo oko dvjesto djece na smještaju bilo na smještaju kroz 5 dana ako zbog udaljenosti nisu mogli svakodnevno pohađati nastavu, a jedan dio naših korisnika bio je smješten zbog neodgovarajuće roditeljske skrbi. Danas puno toga radimo u skladu sa svjetskim trendovima”, istaknula je naša gošća.

Zgrade centra stradale su u potresu, a to nije jednostavno zbog drugačije organizacije prostora, što zasigurno utječe i na djecu.

“Nažalost od 29. prosinca radimo u promijenjenim uvjetima. Prostori u kojima trenutno radimo nisu adekvatni za takav rad i nisu pripremljeni za učionice, no uspjeli smo se organizirati. Bilo je to nakon prvotnog šoka od posljedica potresa. Shvatili smo da moramo nastaviti raditi i u tim uvjetima. Moram naglasiti da bez velikog truda djelatnika koji su se udružili i uz pomoć svojih supružnika i svih uključenih koji nisu gledali na radno vrijeme, ne bismo to uspjeli.

“Roditelji su nam neizostavni partneri i bez njih ne bismo mogli napredovati djeca kako bismo htjeli. U toj zajedničkoj simbiozi možemo djelovati ili na promjeni ponašanja ili na kvalitetu usvajanja novih znanja i učenja. Nove mreže i platforme znatno ubrzavaju te procese pa se i roditelji lakše uključuju i to ne samo tijekom školske godine, nego to traje 365 dana. Ta suradnja nam je jako potrebna i itekako značajna za naš rad”, istaknula je Vučković Barišić.

Postoji još jedna dimenzija učenika Centra za odgoj i obrazovanje Velika Gorica o kojoj vode brigu. Članovi Vjere i svjetlo svjedoče kako ih upravo učenici s teškoćama u razvoju uče vjerovati i ljubiti.

“U sklopu bolnice bila je i kapelica koja je djelovala do 1945. Devedesetih godina, točnije 1994. tadašnji ravnatelj je uz donatore obnovio kapelicu Anđela čuvara. Svakodnevno prakticiramo vjeru kroz satove vjeronauka i odlaska u kapelicu. Djeca se tamo smire, nađu mir i poštuju taj prostor. Prije dvije godine imali smo druženje povodom 25 godišnjice obnove kapelice. Bilo je jako lijepo uz odaziv mnogobrojnih gostiju. Ponosni smo jer mislim da smo jedini u Hrvatskoj koji imamo svoju kapelicu. Naša djeca nedavno su primila sakrament svete potvrde i prve pričesti.  Bilo je prekrasno.

Novi valovi dobrote