Zajednicu Molitva i Riječ utemeljio je pokojni prof. Tomislav Ivančić 70-ih godina prošlog stoljeća pri povratku iz Rima. “Na dan 3. kolovoza 1975. godine,  prof. Tomislav dobio je temeljno iskustvo s osobom Isusa Krista koje je prenio na zajednicu koja je rođena te iste godine da bi se do današnjeg dana iz Hrvatske proširila i u inozemstvo”, istaknuo je Marijan Presečki.

Uživamo povjerenje Crkve kroz evangelizaciju i to su naša hitnost i odgovornost.

Rad zajednice

Djelovanje zajednice je dvojako pri čemu je jedna od zadaća Zajednice, pomoć Crkvi da postane svjedočka, a vjera zrela i iskustvena. Druga je njezina zadaća liječiti slomljena ljudska srca, odnosno osobu. “Godine 1979. prof. Tomislav Ivančić započeo je sa seminarima koji su se tada zvali “Seminari za temeljno kršćansko iskustvo”, a blagoslovio ih je pokojni kardinal Franjo Kuharić te oni nisu privatna stvar jedne udruge, već stvar Crkve. Uživamo povjerenje Crkve kroz evangelizaciju i to su naša hitnost i odgovornost”, naglasio je Presečki.

Suzana Borko, Lana Poljak Branisavljević i Marijan Presečki

Osobna iskustvo dolaska u Zajednicu

“Seminar ima tri komponente: molitva, svjedočenje i navještaj. Pogodila su me svjedočenja, vidio sam kako su ljudi ozdravili od raka, spasili brak, upoznali Boga i spoznali da nismo izgubljeni…vidio sam da Bog postoji i da je vrlo konkretan. Radio sam kao drvodjelac, a onda sam osjetio poziv da budem vjeroučitelj, da se oženim i dobijem djecu. Vidio sam da Bog čuje moju molitvu i da kada čovjek poštuje neke duhovne principe da stvari funkcioniraju”, svjedoči Presečki o osobnom upoznavanju živoga Boga i ulasku u zajednicu Molitva i Riječ.

“Gomilaju li se konstantno negativna iskustva, pogotovo kod vjernika, ona se mogu pobiti samo pozitivnim iskustvima. A što se više dobivaju ta pozitivna iskustva vjere, čovjek postaje iskusan vjernik i drugi glasovi i vijesti ne mogu ga više razuvjeriti”, ističe.

Kada jednom doživiš da postoji netko tko je iznad svakog tvog straha i svake ljudske ograničenosti, o tome više ne možeš prestati pričati i svjedočiti.

Hagioasistentica i socijalna radnica Lana Poljak Branisavljević u Zajednicu je došla već sa 14 godina u kriznom periodu života. “Doživljavala sam potpunu egzistencijalnu nesigurnost, bila sam preplavljena paničnim napadajima i nesigurnostima koje su onemogućavale moj svakodnevni život od vožnje u tramvaju i autobusu do odlaska u školu. Bilo mi je nezamislivo biti u prostoru gdje je bilo puno ljudi.. u crkvi ili kazalištu”, svjedoči.

Kada se danas prisjeća svih tih iskustava koja su se dogodila prilično rano, osjeća se zahvalno i blagoslovljeno jer je već u toj životnoj dobi došla do temeljnih životnih istina i vrijednosti. “Kada jednom doživiš da postoji netko tko je iznad svakog tvog straha i svake ljudske ograničenosti, o tome više ne možeš prestati pričati i o tome svjedočiti”, naglašava Poljak Branisavljević.

Značenje evangelizacije

Evangelizacija je proglas Radosne vijesti. Prije nekoliko sati čuo sam riječi jedne djevojke iz Ukrajine koje je rekla “ovo je najgori izlazak sunca u mome životu” i tu vidimo kako vijesti djeluju na nas, zbog čega smo izgubljeni i pod vlašću ideologije. Čovjeka treba vratiti njegovim kršćanskim korijenima”, naglasio je Presečki.

Naglasio je kako seminari nisu mjesta usavršavanja i upijanja teoretskih znanja, već sijališta i klijališta, gdje se budi i oživljava vjera kako bi se ljudski život mijenjao iz temelja.

Presečki je istaknuo kako se na susretima radi prema kultnoj knjizi “Susret sa živim Bogom” koju je prof. Ivančić uzeo iz dokumenta Red pristupa odraslih u kršćanstvu, koji je od 7. stoljeća bio najdjelotvorniji način uvođenja odraslih osoba u vjeru.

Biti hagioasistent znači živjeti duhovnost ove zajednice.

Hagioterapija i hagioasistenti

“Biti hagioasistent ili evangelizator je poziv, a jedino sijalište ili rodilište je zajednica Molitva i Riječ. Postoje jasni koraci, točke i put prema kojima se počinje djelovati kao hagioasistent”, ističe Poljak Branisavljević i dodaje da tu nije riječ o dodatnom usavršavaju u svrhu unaprjeđenja na poslu. “Biti hagioasistent znači živjeti duhovnost ove zajednice”, naglasila je.

“U Hrvatskoj postoji 40-45 hagioasistenata te u svim većim gradovima postoje područne zajednice i centri za duhovnu pomoć. Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu osnovan je 1990. godine i godišnje kroz njega prođe oko 400 osoba. To je prvi takav centar u Hrvatskoj, a ovakvi centri prisutni su u brojnim europskim državama”, kazala je Poljak Branisavljević.

Novi valovi dobrote

Cijelu emisiju poslušajte ovdje: