Mnogi su već čuli za ‘Jelenine anđele dobrih želja‘. Priča je to o dvadesetogodišnjoj djevojci s cerebralnom paralizom koja već desetak godina oslikava anđele na platnu i osmišljava nadahnjujuće životne poruke. No, Jelenin put do samoostvarenja bio je mukotrpan, to dobro zna Jelenina majka Kaja koja primjećuje emocionalni, psihološki i duhovni rast svoje kćeri svih ovih godina druženja s anđelima.

Mama Kaja istaknula je da su anđeli u njihove živote ušli prije dvanaest godina dok je Jelena još bila u osnovnoj školi. “Učiteljica je za Božić Jeleni poklonila knjigu pod nazivom ‘Dnevnik dobrih anđela‘. Ta knjiga je prelijepo ilustrirana i pisana je jednostavnim rječnikom, razumljivo Jeleni. Knjiga postaje najljepši poklon tog Božića, jer je na prvu Jelena osjetila povezanost s njom, a dopala se i meni. Tada smo počeli čitati knjigu i u naš život je na jedan način ponovno ušli anđeli, a i mi smo ušli u svijet anđela”, istaknula je.

Tihana Semijalac, Kaja i Jelena Perković

Govoreći o djeci s poteškoćama mama Kaja je upozorila kako njihov život nije lagan te je učenje s njim teško, iscrpljujuće i zamorno. “Sve to s anđelima je počelo kao jedan eksperiment, isprobavanje u svakom smislu. Vrlo brzo sam postala svjesna da će to biti vrlo dobro za moje dijete, a kao i s tom knjigom osjećala se potpuno drugačije. Njezino cjelokupno ozračje, njezina fizionomija tijela, njezino držanje je postajalo promijenjeno. Na Jeleni sam uočavala, činjenično stanje, da je bila drugačija, imala je osmijeh i bila je zaokupljena slikanjem anđela. Od početka je počela pokazivati kako uživa u jednoj aktivnosti koja nije samo tlaka, koja nije samo vježbanje na spravama, učenje nerazumljivih lekcija koje su zapravo bile strahovita tlaka djeteta koje ih nije razumjelo, a morali smo ih svladati. To je postao jedan projekt koji je svaki mjesec i godinu rastao sve više i više”, rekla je.

A na pitanje kako nastaje jedan anđeo Jelena je odgovorila: “Pored mene mora biti platnena torba te moram imati crni tekstilni flomaster koji neće izgubiti boju kod pranja. Onda uzmem šablonu za tijelo anđela i onda kada nacrtam tijelo i onda lice anđela. Radim velike oči zbog toga jer želim da anđeo vidi i da ima veliki osmijeh te da ima lebdeće ruke da grli, da daje ljubav i pomaže. On želi odzvati ljude u zagrljaj i u ljubav. Ne mogu nijedan dan zamisliti bez slikanja anđela”, rekla je Jelena.

Radim velike oči zbog toga jer želim da anđeo vidi i da ima veliki osmijeh te da ima lebdeće ruke da grli, da daje ljubav i pomaže.

Majka Kaja posvjedočila je da je Jelena kroz sve ovo strahovito napredovala te istaknula: “Od jedne zatvorene djevojčice koja je prvi put uzela kist u ruke s dvanaest godina i oslikavala prve bojanke anđela koje sam joj stvarala, ona je rasla u samouvjerenu djevojku koja je u stanju otići s mamom na bilo kakav kongres i svjedočiti o tome što je njoj zapravo tijekom ovih godina slikanja anđela donijelo dobro. Svjedočiti o tome koliko prekrasnih susreta je tijekom ovih dvanaest godina ostvareno, koliko je zapravo Jelenin anđeo, njezino slikanje i sama njezina pojava, njezin osmijeh i žar i izričaj lica i tijela dok slika, koliko je to pozitivnih reakcija potaknulo u ljudima diljem Hrvatske”, naglasila je.

Od jedne zatvorene djevojčice koja je prvi put uzela kist u ruke s dvanaest godina i oslikavala prve bojanke anđela koje sam joj stvarala, ona je rasla u samouvjerenu djevojku.

O svemu proživljenom majka Kaja je zajedno s Jelenom napisala i knjigu “Pustolovine jednog anđela” kao njihov pogled u svijet. “Mi smo dokumentirale većinu tih stvari putem fotografija, zapisivali smo kratke pripovijetke i izgleda mi dok čitam kao da se to događalo nekom drugom. Uopće nismo znali da ćemo napisati knjigu. U  početku je to bila zamisao da Jelena zapiše kratke rečenice o sebi, o prijateljima, putovanjima i o svome životu. Kasnije smo dogovorile da ćemo to pretvoriti u knjigu”, rekla je majka Kaja.

A uz naslikane anđele nalaze se i poruke. “Prije deset godina mama i ja smo odlučile da anđeli moraju progovoriti. Dobile smo od prijatelja duhovne knjige i čitale smo te tekstove koji su bili jednostavni. Mama me propitkivala i ja sam davala sam odgovore i tako su nastajale porukice. Svaki dan sam po jednu poruku napisala. Tada smo odlučili da ćemo s jednostavnim pojmovima pisati porukice”, istaknula je Jelena.

Najlakše je odustati. Treba znati izdržati do kraja. Potrebno je boriti se i pomoći bolesnima i starijima.

“Najlakše je odustati. Treba znati izdržati do kraja. Potrebno je boriti se i pomoći bolesnima i starijima. Čovjek nikada ne zna što mu se može dogoditi. Može se dogoditi da ostanete osoba s invaliditetom. Vrijeme je da se pobudite i shvatite da život nije bajka i da se trebamo senzibilizirati za druge. Otvoriti srce za sve, a posebno za one najpotrebitije u društvu. Ono što činiš u životu razlikujete od drugih i ostavlja tvoj trag pa da taj trag ne ostane samo na papiru. Mislim da se treba puno ljudi probuditi, angažirati i otvorenog uma, srca i pokazati da to može biti puno bolje i kvalitetnije ne samo za ljude poput moje Jelene nego i za zajednicu koja će time postati puno bolja “, zaključe su.