Svima su nam još uvijek svježi prizori iz Petrinje, srušeni grad, potraga za unesrećenima i zatrpanima iz ruševina. Upravo ste vi, neposredno nakon potresa bile tamo, ali uz vas bili su i psi koji su pomagali u potrazi za unesrećenima.

“Odmah nakon potresa dobili smo poziv našeg zapovjednika da se mora ići u Petrinju. Obično nam treba maksimalno 15 minuta do DVD-a, ali u to vrijeme je u gradu Zagrebu izbio kaos zbog toga jer su mnogi preplašeni građani krenuli posjetiti svoje najmilije zbog straha jesu li dobro.

U Petrinji je bilo stvarno kaotično.

Zbog toga smo u samom startu imali otegotnu okolnost prići našim zbornim mjestima. Nakon što smo spremili sebe i pse, došli smo na zborno mjesto gdje nas se upućuje dalje. Do Petrinje je bilo vrlo teško stići. Mnogo ljudi je u najboljoj namjeri da pomogne napravilo veliki kolaps u prometu gdje smo se mi do Petrinje “probijali” gotovo dva sata. U Petrinji smo sa psima odradili svoja traženja. Čovjek u takvu ruševinu ne smije ući, pa na vlastitu odgovornost šaljemo pse unutra. Meni osobno je to sve bio vrlo tragičan trenutak.

Gorana Smoljenović rekla je da nije moguće simulirati takve u radu s psima tragačima.

” Kada radimo sa psima takvi uvjeti ne mogu se simulirati. Pokušavamo to dočarati raznim stvarima na treningu, ometanjima, bukom i slično. Tu dolazi do izražaja stabilnost psa i koliko se dobro nosi s takvim situacijama. Uvijek u pretraživanja idemo sa tri do četiri psa. Ako jedan od tih pasa pokaže po svojem ponašanju ili lavežu da je uspio dobiti neki miris u nos, tada puštamo i drugog psa kako bi sa sigurnošću to mogli potvrditi te trećeg i četvrtog psa. Tek tada možemo reći da se tu možebitno nalazi neka osoba”, istaknula je Smoljenović.

Ruševine u Hrvatskoj i psi tragači

Potres kakav se dogodio krajem prošle godine na sreću ne događa se često. Ipak, psi tragači trebaju uvjete za obuku.

“Mi imamo dobre pse, ali u  Hrvatskoj nedostaje ruševina za trening pasa. Uglavnom su to prazne zgrade u kojima radimo, a mi trebamo srušenu zgradu da bi radili kvalitetno i da bi nam pas bio spreman za ono što nas, ne daj Bože, čeka na terenu. U tome nam pomažu Slovenci, Austrijanci, Česi, Mađari koji imaju takvih ruševina na kojima smo radili sa psima.

Ruševine/ Foto: Dario Zürchauer

Bilo bi dobro da nas obavijeste kada se ruši neka zgrada u Hrvatskoj, pa da mi dođemo odraditi kraći trening sa psima.

Kako uskladiti ljubav prema volontiranju i pomaganju sa profesionalnim životom?

” Dobra organizacija čini čuda i podrška okoline, a najvažnije – podrška obitelji. U onom trenutku kada sam kretala moja djeca bila su mala. To je obično bilo subotom i nedjeljom, pa je bilo potrebno razumijevanje da ja odlazim sada u neku ruševinu. To prestaje biti hobi i postaje način života.

Gospođa Popović rekla je da ” se volontiranje popelo na višu razinu iako se ljudi aktiviraju onda kada se nešto, nažalost dogodi. Bilo bi dobro da se ljudi sami uključe u lokalnu zajednicu. Mislim da svatko može odvojiti pola sata – sat svoga vremena i pomoći”.

Foto: Katarina Varenica,

Cijelu emisiju Novi valovi dobrote možete poslušati ovdje:

Novi valovi dobrote