"Umjetnost kao terapija" bila je tema HKR-ovih "Novih valova dobrote" u subotu, 26. ožujka u kojoj je gostovala umjetnica dr. art. Melinda Šefčić čiji je umjetnički rad nerijetko u službi društveno korisnog, bilo da je riječ o djeci ili skupinama na margini društva. Urednica i voditeljica emisije je Katarina Varenica.
Art terapija i direktan rad s ljudima
Art terapija spoj je psihologije i umjetnosti, a razlikuju se indirektna i direktna art terapija. Art terapija u najvećoj se mjeri koristi prilikom rada s ljudima, a ponekad umjetnik sam stvara rad i kasnije provodi analizu rada. Dr. art. Šefčić pionirka je u primjeni teorije i prakse kroz indirektan rad i doprinos oslikavanja bolničkog prostora u Hrvatskoj.
Doktorski rad u području art terapije započela je 2016. godine kada joj je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika s kojima surađuje dugi niz godina ponudilo europski projekt i slobodan odabir teme rada. “Tako sam 2016. započela s projektima estetizacije, revitalizacije i rehumanizacije bolničkog prostora i samim doktorskim radom na taj način. Iščitavala sam golem opseg istraživačkih radova. I inače, u svemu što radim velik naglasak stavljam na istraživačke radove koji su izvedeni ranije kako bi mi osvijestili što je bitno, a što nije”, ističe Šefčić
Slika se nalazi u bolnici Rebro u Zagrebu / Foto: Facebook
Distraktivna terapija umjetnošću
Šefčić u svoj rad uvodi pojam distraktivna terapija umjetnošću koji se ne odnosi na nešto negativno, iako se tako možda čini na prvi pogled s obzirom da pojam u sebi sadrži i riječ “distrakcija”. “Osoba s golemim strahom dolazi u oslikani prostor i susreće se s radom koji nije očekivala u tom prostoru i tada se događa “wow” efekt koji zapravo tijekom nekoliko minuta boravka u oslikanom prostoru doprinosi pozitivnoj distrakciji i skretanju misli s akutnih problema”, naglašava Šefčić.
Slika se nalazi u bolnici Rebro u Zagrebu / Foto: Facebook
Mjerenje terapijskog učinka
Šefčić terapijski učinak najčešće mjeri putem anketnog upitnika ili metode promatranja sa sudjelovanjem. “Kada govorimo o anketama, jasno je kako tu dobijemo jedan rezultat, odnosno zbir uzoraka na temelju kojih dolazimo do postotaka koliko ljudi prihvaćaju i razmišljaju o slikama na zidu. Postavlja se pitanje utječu li pozitivno na promatrače i vide li ondje nešto pozitivno”, istaknula je.
Ankete se prikupljaju prije izvođenja intervencije, odnosno prije oslikavanja prostora i zatim dva tjedna nakon oslikavanja zidova bolnica i zatvora. “Informacije prikupljene anketom ne mjere isključivo učinak konkretnog rada, odnosno oslikanog zida, već me usmjeravaju kako nešto korigirati i promijeniti u radu u budućnosti”, kazala je.
Slika se nalazi u bolnici Rebro u Zagrebu / Foto: Facebook
Razlika u oslikavanju kaznionice i zdravstvene ustanove
Proces oslikavanja kaznionica sličan je procesu oslikavanja zdravstvenih ustanova. “Zaposlenici zatvorskog sustava u manjem postotku podržavaju ovakvu inicijativu za razliku od djelatnika bolničkog prostora. No, upravo provođenjem ovakvih projekta vršimo suptilnu naobrazbu, a osobito kada je zatvorski prostor u pitanju. Nisu samo zaposlenici protiv oslikavanja, već i građani. Ponekad sam i na meti kritika nakon objave rezultata ankete. Neke osobe ne razmišljaju da su zatvorenici isto ljudi, a svatko od nas sutra može počiniti ne namjerno neko kazneno djelo i završiti u tom prostoru”, ističe Šefčić.
Katarina Varenica i Melinda Šefčić
Uzor drugim zemljama u svijetu
Šefčić ističe kako će kada su bolnice u pitanju, svijet ipak nama biti uzor jer je Hrvatska jako daleko od onoga kako se to radi u svijetu i kako osobno smatra da bi to trebalo izgledati. “Sve dok vi dobivate jedva za honorare, a vrlo malo za likovnu produkciju…sve to financijski zahtjeva potporu. S druge strane, kada su zatvori u pitanju Hrvatska je uzor drugim zemljama jer se to u svijetu ne radi. “Jedino u Švicarskoj postoji projekt sličan kao u hrvatskim kaznionicama”, kazala je Šefčić.
Novi valovi dobrote