Ljudi krivo misle da pravi doktori u radu nađu vremena i prostora za jednu ovakvu djelatnost ili aktivnost što u stvari nije moguće, a ovo je igra riječi da smo mi doktori-klaunovi, u stvari klaunovi smo prvenstveno, a klaunovi-doktori zato što odlazimo i u bolnice svim ljudima koji su u nekoj nemoćnoj situaciji, oštećeni zdravstveno, socijalno ili na neki treći način, rekao je Zoran Vukić za Hrvatsku katoličku mrežu.

“Mi smo pomoćno osoblje koje jedino ima zadatak pobuđivati pozitivnu životnu energiju, jer liječnici zaista imaju više nego previše ozbiljnoga posla.”

Snježana Kirinić Grubić i Zoran Vukić

Naravno da i oni povremeno pronađu prostora za humornu komunikaciju sa svojim pacijentima, ali za to smo ipak mi stručnjaci i dopunjujemo se zajedno s njima kroz suradnju, pojasnio je uz ostalo za emisiju ‘Novi valovi dobrote’.

Osnivač i umjetnički voditelj Crvenih nosova se i prisjetio kako je sve počelo.

Iz domene izvedbenih umjetnosti Vukić je tražio svoj put kroz cirkus, također kao ulični zabavljač, žongler i surađujući s različitim tvrtkama na tom polju, negdje krajem devedesetih, pojavio se i onaj poznati film ‘Patch Adams’ sa sličnom temom, a i njegova publika mu je tvrdila da oni ‘klaunovi’ imaju tu neku moć, snagu koja bi mogla biti još nadograđena nekim plemenitim aktivnostima.

‘Pokušajte u bolnicama’, rekli su mu.

I onda gledajući i taj film, koji je u stvari biografski, sve je otuda krenulo, a cijela priča povijesti pokreta klaunova-doktora u svijetu seže negdje na početke 80-tih kada se s američkog kontinenta proširila po svijetu kao vrijedan poticaj svim pacijentima, rekao je također Vukić.

Pojasnio je Hrvatskoj katoličkoj mreži da imaju razrađen sustav uključivanja ljudi u projekt koji su zainteresirani za klaunove-doktore i to kroz sustav audicija koje su u stvari edukacijske radionice.

Obično su četverodnevne gdje se kandidati stavljaju u razne problematične i krizne situacije i gledaju kako se mogući novi ‘klaunovi’ snalaze u njima.

“Koliko su spremni ti ljudi na neku dozu poniznosti ja bih rekao” – pojasnio je – “jer klaunovi ipak kreću od nule, oni su najniži u bolničkom sustavu”, izrazio se.

Ali opet – s druge strane – oni su tu za ljude koji su ugroženi, koji su u nevolji, te “tražimo tu nekakvu crtu tko je ima i tko to može sa sobom nositi, a da se s tim cijelo vrijeme osjeća i dobro”.

“Poniznost nam je” – nastavlja on – “misija i trenutak koji daje prostora i bolesnom djetetu, koje uvijek treba pitati smije li mu se ući u sobu, a treba s njime također komunicirati s nekakve niže razine od uobičajene, a opet uzvisivati to dijete jer to mu daje snagu za dalje”.

“Mi nismo klaunovi koji dolaze docirati, već iz te neke minorne pozicije krećemo graditi osnaživanje onoga za koga nastupamo.”

Osim djece u raznim zdravstvenim situacijama, zadnjih desetak godina posjećuju i domove za starije osobe, ali ujedno i sve koji se nalaze u raznim socijalnim i katastrofičnim situacijama, napomenuo je dalje Zoran Vukić, govoreći i o najnovijim posjetima Banovini nakon razornog potresa.

S epidemijom su izgubili svoj prostor djelovanja, jer nije bilo moguće više odlaziti u bolnice, tako da su odmah – kako se izrazio – ‘skočili’ na spoznaju da su ljudi u nevolji i da im “možemo pristupiti i da moramo” jer to je njihov djelokrug rada.

Oni se ustvari oduvijek, kroz međunarodnu organizaciju, javljaju na razne strane, primjerice, kod elementarnih nepogoda. Bili su tako u Gunji 2015. godine nakon katastrofalne poplave, a sudjelovali su svojim radom i u velikoj migrantskoj krizi.

Doživljavaju se kao tercijarna zaštita. Ljude prvo treba zbrinuti zdravstveno i otkloniti životnu opasnost, a tek onda dolazi taj njihov tercijarni, psihosocijalni moment osnaživanja ljudi.

To su radili još za vrijeme Domovinskog rata s ‘Klaunovima bez granica’ vezano za naše izbjeglice i prognanike, prisjeća se Vukić:

“Spremni smo uvijek uskočiti i tako smo uskočili i sada za vrijeme krize u pogođenom području Banovine.”

Imali su oko 70 posjeta; od staračkih domova, vojarni gdje je bilo sklonjeno ugroženo stanovništvo, do raznih grupa i skupina djece bilo putem škola, vrtića ili udruga.

U ovome dijelu svoga poslanja vrlo su zahvalni Hrvatskom Crvenom križu s kojim su usko surađivali. Javljali su im gdje su ugroženi ljudi u Topuskom, Kostajnici, Glini, Petrinji, Sisku, Gvozdu i drugim manjim mjestima na razorenoj Banovini.

Novi valovi dobrote