U listopadu, Marijinom mjesecu, posebno mislimo na misije. Prigoda je to da uz pomoć vlč. Tonija Potrebića, kapelana u župi Navještenja BDM u Velikoj Gorici progovorimo o afričkoj zemlji Benin u kojoj su do prije 15 godina djelovali naši misionari. Velečasni Toni u kolovozu se odazvao pozivu velečasnog Odilona Singboa, kapelana Hrvatskog katoličkog sveučilišta, i tamo proveo tri tjedna.

– Koja je to linija koja je povezala velečasnog Odilona i vas?  Povezala nas je đakonska linija budući da sam bio đakon u župi svetog Marka Križevčanina na Selskoj cesti u Zagrebu. Velečasni Odilon Singbo tamo živi i tamo je pastoralni pomoćnik na župi pa smo se upoznali kroz zajednički život, zajedničko služenje. On mi je bio u neku ruku i uzor svećeništva, jedan zaista dobar primjer.

– Kakva je Benin zemlja. Koliko ste je u kratko vrijeme stigli razgledati i upoznati?  Benin je zemlja prepuna života, zemlja u kojoj su ljudi, usprkos teškoj materijalnoj situaciji i siromaštvu, vrlo sretni i radosni.

– Postoji li neka sličnost s našim krajolikom?  Geografski gledano i ne previše iako mogli bismo vidjeti neke sličnosti mediteranskog bilja – palmi, Možda neke zgrade, neke ceste podsjećaju na Bosnu i Hercegovinu, a mene su neke stazice i uske ceste koje su teško prohodne podsjetile na moj zagorski kraj.

– Vas je više išlo tamo?  Da, išla je jedna grupa ljudi iz Hrvatske, najviše nas iz župe svetog Marka Križevčanina i još nekoliko volontera.

– To je područje centralne Afrike. Benin se nalazi na Atlantskom oceanu. Je li u vrijeme kad ste bili tamo bilo jako vruće? Kakva je klima?  Benin je tropska zemlja iako mi nije bio prevelik klimatski šok jer je mjesec srpanj u Hrvatskoj bio prilično vruć i sparan. Temperature u Beninu su prilično visoke za naše prilike, tridesetak stupnjeva. Međutim, ta visoka temperatura nije toliko problematična koliko je to vlaga u zraku. Naime, to je tropska klima i ima vrlo visok stupanj vlage u zraku što umara čovjeka.

– Oni imaju kišni i sušni period. U kojem ste vi bili tamo?  Bili smo u kišnom periodu u kojem prilično buja vegetacija tako da je bilo prilično zeleno.

– Je li hladno u tom periodu ili je vruće?  Njima je bilo hladno jer su navikli na puno više temperature u sušnom, odnosno njima ljetnom periodu. Bilo je smiješno vidjeti nas u kratkim rukavima i kratkim hlačama dok oni odijevaju pulovere ili zimske kape i jakne.

– Jeste li se možda uspjeli okupati u Atlantskom Oceanu?  Uspjeli smo namočiti noge. Nismo se uspjeli kupati čitavim tijelom jer su valovi bili preveliki i za nas koji nismo domoroci kupanje je vrlo opasno, ali dodirnuti ocean nogom smo uspjeli.

– Što se tiče samog položaja Benina, na Atlantskom oceanu, poznato je da su upravo iz Benina u povijesti odvozili ljude kao robove brodovima?  Da. Uspjeli smo u našem posjetu Beninu vidjeti mjesto Ouidah.

To je povijesno mjesto s kojeg su odvodili robove. Ne znaju se točni podaci, međutim procjenjuje se da je nekoliko milijuna robova bilo odvedeno u sjevernu ili srednju Ameriku.

Danas je tamo spomenik, takozvana vrata bez povratka, i jedan put koji su prolazili robovi dok su bili odvođeni s tržnice prema luci.

– Benin je kolijevka vudua? Jeste li se imali prilike s tim upoznati?  Imao sam prilike posjetiti grad koji je svojevrsno središte vudua. To je isti grad u kojem se nalazi povijesno mjesto odakle su odvodili robove. Tamo se nalazi ‘hram pitona’ odnosno ‘svete zmije’, a na samoj obali postoji jedan plato gdje se povremeno okupljaju pripadnici vudu religije i tamo vrše obrede. Nije bio baš ugodan osjećaj kretati se tim hramom znajući pozadinu i svu povijest koja je tamo prisutna.

–  Čime se stanovnici bave, kakvi su uvjeti života, ima li puno siromašnih? Umiru li ljudi od gladi?

Beninsko stanovništvo bavi se uglavom poljoprivredom.

Međutim u gradu u kojem smo bili nalazi se jedna velika tržnica pa smo mogli vidjeti mnogo ljudi koji se bave trgovinom.

Oni nemaju trgovačke centre kakve imamo mi. Njima su tržnice centri života. Ljudi prodaju plodove zemlje koje su uspjeli uzgojiti ili pak preprodaju neke stvari. Mi smo na tržnici kupovali najviše hranu koju smo konzumirali, kupovali smo povrće, kupili smo čak nekoliko kokoši koje su pred nama zaklali, očistili te smo ih za nekoliko dana i pojeli. Kokoši su manje od naših i prilično su žilave.

To su vjerojano neke drugačije pasmine, rekli bismo patuljaste kokoši za naše prilike. Bave se i nekim tradicionalnim zanatima, poput stolarstva, izrade namještaja ili izrade opeke. Koliko je meni poznato nema smrti od gladi, ali postoji pothranjenost, ima djece koja gladuju. Zato im se nastoji pomoći preko različitih institucija.

– Je li u Beninu skupo ili jeftino s obzirom na naše prilike?  U usporedbi s našim odnosno europskim prilikama stvari u Beninu prilično su jeftine dok su neke stvari koje uvoze prilično skupe što je razumljivo. Hrana koju smo kupovali na tržnici, za naše prilike bila je vrlo jeftina.

– Je li visoka cijena njihove autohtone odjeće i suvenira?  Stvari koje kupujemo u Beninu najčešće izrađuju oni sami. Rijetko će se pronaći neka košulja koja je tvornički rađena. Dakle, mi smo trebali kupiti svoje platno te zatim platiti krojačicu da sašije košulju. Za naše prilike to je bilo vrlo jeftino, čak smo se i čudili je li moguće da je to tako jeftino ili je došlo do neke greške.

Suveniri su vrlo povoljni, osobito odjeća koju oni sami šiju. I bilo je lijepo vidjeti ljude koji se ne odijevaju europski, kako smo mi navikli, nego nose i dalje svoju tradicionalnu odjeću, odnosno svoje nošnje.

– Kakve je boje odjeća?  Boje su šarene, vrlo žive, spektri gotovo svih boja. Za nas možda pre kičasto, ali i ta odjeća pokazuje bogatstvo života odnosno život koji buja u toj zemlji.

– Jesu li ljudi, unatoč siromaštvu, sretni?

Benin je zemlja koja je materijalno siromašna, ali vrlo bogata radošću i to se stanovnici Benina ne stide pokazati. Ljudi posjeduju malo stvari, nemaju možda najnovije mobitele, najnovije laptope, nemaju najnovije automobile ali iz susreta s ljudima uspio sam prepoznati da su oni zaista sretni i da imaju ono najveće bogatstvo koje mi ljudi možemo imati, a to je radost zajedničkog života.

Rekao bih da je nas u Europi zahvatila bolest individualizma. I taj individualizam, zatvorenost u sebe, u svoj standard, mislim da nas to zaista osiromašuje. Stanovnici Benina, koliko god da su siromašni izvanjski, materijalno gledano, bogati su odnosima i srcem.

– Kako su vas dočekivali?  Gotovo svugdje s osmijehom na licu. Mi smo im isprva bili vrlo čudni, jer bijelci nisu česti kod njih, ali tko god nas je ugostio, činio je to zaista čitavim srcem dajući nam gotovo sve što ima u svojoj kući, od hrane do smještaja. Zaista primali su nas svi s velikom radošću.

– Što se tiče vjere – stanovništvo Benina je izmiješano?  Benin je jedna multireligijska sredina. Na južnom dijelu Benina najviše je katolika, dok je na sjeveru uglavnom muslimansko stanovništvo, a ima i pripadnika tradicionalnih religija. Brojne su protestantske zajednice.

– Kakva je vjera čovjeka u Beninu?  Čovjek u Beninu ima vrlo jednostavnu vjeru, ali vjeru koja ima doticaja sa svakodnevnim životom. Ljudima je vrlo stalo do blagoslova: osoba, predmeta (različitih medaljica) koje potom nose i koji ih podsjećaju na Božju prisutnost u njihovom životu. Stanovnici Benina imaju vrlo veliko povjerenje i vjeru u Boga koji je djelatan u njihovim životima, a to se vidi u jednom velikom povjerenju prema konkretnim ljudima u njihovom životu. Oni se ne boje jedni drugih kao što je to kod nas, u zapadnim društvima. Sve je to posljedica velikog povjerenja u živoga Boga.

– Benin je zemlja koja je kršćanstvo primila pred sto i nešto više godina. Ali sada više kod njih nema bijelih misionara?  Bili smo na veliku Gospu na svećeničkom i đakonskom ređenju u biskupiji Porto Novo i na samom ređenju bio je velik broj svećenika. Od toga smo samo trojica bili europljani, bijelci. Benin više nije misijska zemlja. Oni sad počinju, rekao bih, ’misionirati’ sve nas. Mogli bi postati misijska zemlja u smislu da bi mogli početi slati misionare nama. Benin je kršćanski vrlo mlada zemlja, stotinjak godina, no sada je kršćanstvo u Beninu u jednom velikom porastu, zamahu, u onom mladenačkom žaru i zanosu.

– Možemo biti ponosni jer su i naša dvojica svećenika njih evangelizirala u dvadesetom stoljeću?!

Da, zaista možemo biti vrlo ponosni na tu dvojicu svećenika, na naše Franju Jačmenicu i Tonija Štefana. I bilo mi je drago da sam mogao proslaviti Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti baš u Beninu. Tog dana posjećivali smo župe na kojima su naši svećenici bili aktivni. I tamo smo mogli vidjeti zgrade i crkve koje su oni izgradili. Ali bilo je lijepo vidjeti tamo i živu zajednicu, sve one ljude koje su oni krstili i koje su poslali u bogosloviju, ljude kojima su oni donijeli prvu radosnu vijest. Sjećanje na te svećenike još uvijek je tamo živo. Imam milost da se zovem kao jedan od ove dvojice misionara, i kad sam rekao da se zovem Toni neki svećenici ili ljudi koji su poznavali i poznaju velečasnog Tonija odmah su svi bili vrlo radosni i sretni.

– Kako izgleda euharistijsko slavlje u Beninu – čula sam da je malo drugačije nego kod nas – da oni i plešu i da euharistija puno duže traje?  Euharistijsko slavlje je zaista slavlje. Sama srž, sama sveta misa je ista, ali uspjeli su unijeti svoj afrički duh u sam obred. Već na samom početku, kod ulazne procesije, zbor ulazi s nama svećenicima i oni pjevajući plešu, ne stide se dati slavu Bogu i svojim tijelom, svojim pokretima. Osim toga, ljudi se ne ljute ako misa traje i po nekoliko sati jer se zaista na njihovim misnim slavljima mnogo pjeva, pleše, imaju čak i uvode u čitanja.

Misa se služi na dva jezika, službenom francuskom i na njihovom jeziku. U manjim sredinama, u filijalama, misa se služi na njihovom lokalnom jeziku dok je u urbanijim sredinama najčešće misa na francuskom jeziku. Često je slučaj da su mise i dvojezične, na primjer čitanja su na lokalnom jeziku dok su euharistijske molitve na francuskom. Ako je propovijed na francuskom najčešće se ne prevodi jer većina stanovništva razumije francuski. Međutim kada je bilo veliko svećeničko ređenje u katedrali tada je propovijed bila izrečena na oba jezika.

– Što ste posebno ponijeli u srcu baš s nekog od euharistijskih slavlja?  Ponio sam jednu opuštenost pred Bogom. Mi smo često u našim misama, u molitvama previše u grču. Za mene je bilo dragocijeno iskustvo vidjeti taj jedan zanos proslave Boga. Oni se ne stide sebe, ne stide se svoje kulture, svoga identiteta i u konačnici shvaćaju veličinu otajstva koje se događa kod svake svete mise i raduju se zbog toga.

– Kako ste proveli vrijeme u Beninu – gdje ste sve bili, koga ste sve posjetili?  Vrijeme u Beninu bilo je ispunjeno brojnim susretima, posjetima različitim župama, crkvama ili pak prijateljima velečasnog Odilona. Dosta vremena proveli smo i u sirotištu kojeg je velečasni Odilon osnovao.

Tamo smo pomagali djevojčicama koje žive u sirotištu, a pomagali smo i kod nekih fizičkih radova.

Tamo je jedan od izraza dobrodošlice pripremanje objeda, kao i u većini kultura u svijetu, pa smo imali milost isprobati tradicionalna beninska jela.

Susreti su bili vrlo srdačni, ljudi su vrlo otvoreni i nemaju straha pred strancem, osobom koja ima drugačiju boju kože, koja priča nekim drugim jezikom. Vrlo su direktni, odmah ulaze u komunikaciju bez nekog ustručavanja i vrlo su živi, čak bučni u komunikaciji.

– Spomenuli ste da ste bili u sirotištu za djevojčice koje je sagrađeno dobrotom i zalaganjem velečasnog Odilona. Kako se zove sirotište?

Sirotište nosi ime sv. Ivana Pavla drugog. U sirotištu je trenutno tridesetak djevojčica različite dobi, od vrtičke do srednjoškolske. O djevojčicama brinu časne sestre jednog autohtonog Beninskog reda kojeg je osnovao jedan biskup u Beninu. One odgajaju djevojčice i daju im svoju majčinsku ljubav. Djevojčice imaju osigurane osnovne uvjete za život.

Sestre ih odgajaju preko određenih poslova, pomažu im u školi, brinu o njihovim međuljuskim odnosima i o njihovoj duhovnoj izgradnji.

– Gdje se djevojčice školuju?  Djevojčice pohađaju jednu katoličku školu u blizini sirotišta što nije slučaj sa svom djecom u Beninu. Brojna djeca možda završe nekoliko razreda škole ali roditelji ih ne podržavaju u nastavku školovanja pa djeca počinju raditi neki zanat ili u polju.

– Kakve su igračke kojima se djevojčice igraju i na koji način se najradije igraju?  Igračke su drugačije od ovih naših. Nema tableta, smartpfonea, play stationa, x-boxa… Naši donatori napravili su jedno igralište na kojem mogu zajedno provoditi vrijeme. Djeca se igraju igračkama koje im pošalju dobročinitelji iz Hrvatske. Djevojčice igraju najčešće društvene igre. Veliku radost im pruža sviranje različitih udaraljki, bubnjeva ili metalnih udaraljki, te pjesma i ples. Njima je nekako najveća igra i radost kad mogu slušati glazbu ili sami pjevati i potom plesati. Izrazito su muzikalni. Već malena djeca znaju njihove tradicionalne plesove i mogu se kretati u ritmu glazbe koju čuju.

– Opišite nam susret s djevojčicama?  Kad smo došli k djevojčicama odmah su pohrlile k nama, grlile nas, bile su čitavo vrijeme nasmijane jer su to djevojčice koje ne susreću svakodnevno svoje roditelje i potrebna im je i topla riječ i roditeljski zagrljaj. Bio sam svjedok jednog očinskog odnosa velečasnog Odilona prema njima.

Bili smo u posjetu jednoj djevojčici koja više nije u sirotištu nego u jednom obrazovnom centru. Vlč. Odilon je uspijeva posjetiti jednom godišnje. U njezinim očima vidjela se bol jer je sama, ali vidjela se i tolika radost, tolika sreća jer ju je posjetio njezin duhovni otac. Svi smo plakali. Postoje brojni dobročinitelji iz Hrvatske, neke udruge i župe, ali i brojni pojedinci koji su spremni izdvojiti određenu svotu novaca ili neke stvari kako bi usrećili djevojčice. Vlč. Odilon koristi ta sredstva da bi djevojčicama u sirotištu omogućio bolje uvjete odrastanja i školovanja.

– Kad napune određenu dob nastoji li im se pronaći posao da bi se mogle ili udati ili same uzdržavati?  Da. Baš je jedna djevojka završila srednju školu i sad je plan da se ona zaposli u sirotištu kao kuharica da joj to bude na neki način jedna početna pomoć.

– Na koji način Crkva u Hrvata – a to smo svi mi – može pomoći Crkvi u Beninu, konkretno djevojčicama u sirotištu?

Možemo pomoći na materijalan način, novčanim darom. Svi oni koji žele pomoći, osobito sirotištu Ivana Pavla II. u Beninu, mogu se  obratiti Papinskim misijskim djelima u Zagrebu s napomenom da žele dati donaciju i pomoći baš ovom sirotištu u Honđiju u Beninu. Također, mi kršćani vjerujemo u snagu molitve. Danas slavimo blagdan svete Male Terezije koja je zaštitnica misija i koja je doprinjela misijama svojim molitvama. Svi mi možemo pomoći Crkvi u Beninu svojom žrtvom i molitvom.

– Što ćete u srcu ponijeti kao uspomenu na boravak u Africi?

Ponijet ću iskustvo da se isplati darovati svoje vrijeme, svoj život drugim ljudima i iskustvo životne radosti usprkos materijalnom siromaštvu i bijedi. Doživio sam predivne susrete, gostoprimstvo i zaista jedan uzor odricanja.

Jer kada sam vidio da oni ljudi koji imaju malo, koji sami oskudijevaju, da su oni spremni darovati od onog svojeg malenog nama koji smo bogatiji, to je bilo nešto pred čime sam stvarno mogao samo zastati i pokloniti se njihovoj ljubavi.

Puno sam promišljao o našem europskom, zapadnjačkom načinu života i koliko se zapravo mi zarobljavamo našim očekivanjima, jurnjavom standarda ili borbom za ovozemaljski uspjeh i ovozemaljsko bogatstvo a zaboravljamo jedni na druge, zaboravljamo na bogatstvo naših obitelji, na vrijednost i ljepotu susreta s čovjekom ali i susreta s Bogom.

– Ima li neka riječ koju su vas uspjeli naučiti?  Uspio sam naučiti riječ ‘Dobrodošli’ – ‘Kvabo!’ i najljepšu riječ koju naši jezici poznaju a to je ‘Hvala’ – ‘Kunao’. Oni često zahvaljuju, osobito kod rastanaka.

– Gost ste emisije “Na valovima dobrote.” Što je za vas vlč. Toni dobrota?

Dobrota je za mene oponašanje Isusova djelovanja u služenju Bogu ali i služenju bližnjima koji su u potrebi.

Zahvaljujemo na ustupljenim fotografijama Draženu Rozneru i Tereziji Gložinić.