Zaboravljeni dvorac Dioš ovih dana dobiva novi izgled, a isto tako i novu svrhu. Provincijal Hrvatske salezijanske provincije don Tihomir Šutalo otkrio je da bi trebao postati centar salezijanske mladeži. Vijest u cijelosti prenosimo s mojportal.hr.

Ovih dana priča oko pomalo zaboravljenog dvorca ponovno se aktualizirala i to prvenstveno zbog činjenice da se on obnavlja. Prostor oko ovog velebnog zdanja postao je jedno veliko gradilište.

Naravno da se svi pitaju o čemu je točno riječ, hoće li napokon dvorac koji je godinama prepušten samo propadanju, dobiti novu svrhu, tko to plaća, koliko obnova ovakvog zdanja košta, kao i tko vodi glavnu riječ.

Foto: Nikica Puhalo/MojPortal.hr

Doznajemo odgovore na ova pitanja, a možda i na pokoje više, naročito ako se uzmu u obzir one povijesne, manje poznate činjenice o dvorcu koji je dosad imao mnoge namjene, no nijednu nije uspio zadržati… Zao i jest pomalo tajnovit, a ljudima samim time i vrlo zanimljiv.

Konstrukcijska obnova

Trenutno je u tijeku konstrukcijska obnova dvorca Dioš. Nadamo se da će uskoro Ministarstvo kulture i medija raspisati natječaj i za cjelovitu obnovu. Bez cjelovite obnove dvorac neće biti dovršen i samim time neće biti u funkciji.

Konačna namjena dvorca bila bi evangelizacijski i odgojni rad s mladima.

Konačna namjena dvorca bila bi evangelizacijski i odgojni rad s mladima. Projektu smo dali naziv Europski centar pokreta salezijanske mladeži, potvrdio nam je don Tihomir Šutalo, provincijal Hrvatske salezijanske provincije u čijem vlasništvu se danas dvorac Dioš nalazi.

Foto: Nikica Puhalo/MojPortal.hr

No, nije ovaj ljepotan oduvijek imao istoga vlasnika… Priča o njegovoj izgradnji, ali i svrsi koja se više puta mijenjala vrlo je neobična.

Kako doznajemo od don Šutala, dvorac Dioš poznat je i pod nazivom Marijin dvor kojeg su mu nadjenuli upravo salezijanci, a izgrađen je 1904. godine.

Na dvorcu je sačuvana ploča s mađarskim natpisom, koji u prijevodu glasi: “Bog blagoslovio ovu kuću, koju je sagradila gđa. udovica od Tikeri Alajoša, rođena Falkenberg Paula, A.D. 1904. na spomen svog supruga.” 

Obitelj pl. Tikeri (Tükory) došla je u ove krajeve kupnjom veleposjeda 1879. od udovice Lechner koja je do veleposjeda došla kupnjom od obitelji pl. Jankovića – grofova Daruvarskih. Cijeli dvor građen je opekom i obrađenim kamenom. Ističe se složenim tlocrtom, različitim visinama krovišta, dvjema otvorenim kulama – vidikovcima na istoku i dvjema manjim kulama. U dvorcu je više manjih i dvije velike prostorije. Dvorac je trebao imati ozbiljan izgled, a prostorije su u njemu trebale služiti više privremenome boravku (najviše za vrijeme lova), i zimi i ljeti. No nije smio odavati dojam ljetnikovca, ili lovačkoga doma, već gospodske kuće, otkriva don Šutalo.

Daruvarski obrtnici

U članku časopisa Hrvatskih šuma objavljenom 2005. godine koji potpisuje Berislav Schejbal stoji kako je nešto dalje od glavne zgrade dvorca bio bazen, zatrpan poslije II. svj. rata, a nedaleko su bile i konjušnice, prostorije za kočije, staklenik, prostorija za led te sobe za šumara i vrtlara. Izvana je bila planirana izgradnja kapelice s obiteljskom grobnicom. Zgrada je imala vodovod i kanali zaciju, a osvjetljavala se acetilenom koji se proizvodio u posebnoj pokrajnjoj zgradi. Poslove na gradnji obavljale su tvrtke iz Budimpešte te daruvarski obrtnici.

Izvana je bila planirana izgradnja kapelice s obiteljskom grobnicom.

Foto: Nikica Puhalo/MojPortal.hr

Pred I. svjetski rat obitelj Tikeri parcelira posjed i rasprodaje svoje imanje. Vlasnicima dvora postaje obitelj Kulmer, zatim Švicarska banka, pa Banovina Hrvatska.

Početak II. svjetskog rata na ovim prostorima i raspad Kraljevine Jugoslavije prisilili su salezijance da traže brzo rješenje za smještaj svojih kandidata. Iz dijela Slovenije koji su okupirali, Nijemci su protjerali slovenske svećenike. Josipu Tkalecu u ratnim prilikama bila je povjerena uprava hrvatskog dijela dotadašnje Jugoslavenske salezijanske provincije sv. Ćirila i Metoda. On je preko župnika u Lipovljanima Stjepana Sanića doznao za mogućnost kupnje dvorca Dioš kod Daruvara, koji je tada bio u vlasništvu Zavoda za kolonizaciju. Dvorac su išli pogledati Josip Tkalec i Stjepan Sanić u pratnji daruvarskog župnika Mije Ettingera. Salezijanci su odlučili kupiti dvorac i zemljište koje mu je pripadalo. Osim dvorišta, vrta i nešto obradive zemlje, dvorac je imao lijepu i uređenu veliku šumu. Dvorac je kupljen za 500.000 dinara, tako da je polovica isplaćena odmah, a polovica se u jednakim ratama trebala isplaćivati kroz deset godina.

Foto: Nikica Puhalo/MojPortal.hr

Novi naziv dvorca – Marijin dvor

Salezijanci su cijelu svotu isplatili do travnja 1945. Ugovor je potpisan 9. rujna 1941. I prije potpisa ugovora, salezijanci su došli u Dioš 14. kolovoza 1941. Odmah nakon kupnje, dvorac Dioš je i preimenovan u Marijin dvor, pojašnjava nam don Šutalo i otkriva kako su ga salezijanci samo tako zvali.

Salezijanci su cijelu svotu isplatili do travnja 1945. Ugovor je potpisan 9. rujna 1941. I prije potpisa ugovora, salezijanci su došli u Dioš 14. kolovoza 1941.

U unutrašnjosti je uređena kapelica. Narod je bio oduševljen dolaskom salezijanaca koji su odmah osnovali i osnovnu školu za lokalno pučanstvo.

Osim u kapeli u samom dvorcu, koju su salezijanci posvetili Mariji Pomoćnici, župnici iz Daruvara i Grubišnog Polja gotovo su svu pastoralnu brigu u filijalama Končanici, Maslenjači, Ivanovu Selu, Brestovcu itd. prepustili salezijancima.

Don Tihomir Šutalo/Foto: Nikica Puhalo/MojPortal.hr

Salezijance su vrlo lijepo prihvatili i svećenici jer su bili pravo osvježenje za čitav kraj. U Marijinu dvoru bilo je uvijek pet ili šest mladih svećenika spremnih za pastoralnu suradnju s okolnim župnicima. Osim u kapeli u samom dvorcu, koju su salezijanci posvetili Mariji Pomoćnici, župnici iz Daruvara i Grubišnog Polja gotovo su svu pastoralnu brigu u filijalama Končanici, Maslenjači, Ivanovu Selu, Brestovcu itd. prepustili salezijancima. Služili su u njima redovito nedjeljna i blagdanska misna slavlja, održavali vjeronauk, ispovijedali, pohađali bolesnike, vodili sprovode, božićni blagoslov kuća. Župnik u Daruvaru vlč. Mijo Ettinger postao je pravi prijatelj salezijanaca, koji su prigodom župnih blagdana pomagali u župi, a župnik je pomagao salezijancima i često dolazio u Marijin dvor.

Obrađivali su vrt, hranili životinje…

Dok su svećenici uz dužnosti u zajednici često bili zauzeti pastoralnim radom u okolnim selima, novaci i mladi salezijanci su uz učenje i pobožnosti dosta i fizički radili. U šumi su pripravljali drva za kuhinju i grijanje. Prostorije u dvorcu često su pregrađivali i preuređivali prema potrebi i povećanom broju stanovnika. Provincijalna je uprava prema skromnim mogućnostima uz otplatu duga za dvorac davala i nešto novca za uzdržavanje novaka i mladih salezijanaca, i to uglavnom za odjeću, putovanja i školski pribor, dok su se za hranu najvećim dijelom brinuli sami. Obrađivali su vrt, uzgajali jednu ili dvije krave, svinje, perad, pčele. Imali su konja i kola jer je trebalo često i teže stvari dovoziti iz daleka. Ono što su sami proizvodili ni izdaleka nije bilo dovoljno za tako brojnu zajednicu. Već od početka se po selima u kojima su salezijanski svećenici pastoralno radili, prikupljala hrana. Seljaci nisu imali novaca, ali je većina rado dala ponešto poljoprivrednih proizvoda za mlade salezijance koji su se školovali, ističe don Šutalo.

U kratko vrijeme svoga boravka u Marijinu dvoru, u ratnim vremenima salezijanci su proširili štovanje Marije Pomoćnice na cijeli kraj, a njezin blagdan 24. svibnja bio je najveća svečanost u cijelom području.

Foto: Nikica Puhalo/MojPortal.hr

U Marijinu dvoru velika se pozornost posvećivala proslavi blagdana. Nedjeljne i blagdanske mise služile su se svečano. Pobožnost prema Mariji Pomoćnici duboko je ukorijenjena u salezijanskoj tradiciji, koja je naslijeđena od don Bosca. U kratko vrijeme svoga boravka u Marijinu dvoru, u ratnim vremenima salezijanci su proširili štovanje Marije Pomoćnice na cijeli kraj, a njezin blagdan 24. svibnja bio je najveća svečanost u cijelom području. Blagdan se nije slavio na sam dan, nego u nedjelju prije ili poslije blagdana. Posljednja velika proslava bila je 21. svibnja 1945., prvih dana nakon završetka rata, kada su svi očekivali olakšanje nakon ratnih strahota, a kada se događala najveća tragedija hrvatskog naroda, o čemu se u Marijinu dvoru nije ništa znalo.

Foto: Nikica Puhalo/MojPortal.hr

Dvorac nacionaliziran, bazen zatrpan

Život i rad salezijanaca, koji su organizirali i svećeničko učilište, tekao je tako bez poteškoća tijekom rata sve do 1945. Dvorac je tada nacionaliziran, a klerici su se morali razići u susjedne župe Badljevinu i Sirač. Svećenstvo s učenicima moralo se 1946. godine iseliti. Salezijancima su oduzeti i drugi odgojni zavodi u Hrvatskoj, ali je način i postupak oduzimanja Marijina dvora bio najgrublji i najnehumaniji s puno ružnih događaja.

Salezijancima su oduzeti i drugi odgojni zavodi u Hrvatskoj, ali je način i postupak oduzimanja Marijina dvora bio najgrublji i najnehumaniji s puno ružnih događaja.

Foto: Nikica Puhalo/MojPortal.hr

Važno je napomenuti i kako je dio dvora korišten za osnovnu školu i za učiteljske stanove. Veće su prostorije povremeno upotrebljavane za vojnu obuku. U njemu su se održavali razni tečajevi poljoprivrede, veterine i učiteljski tečajevi. U to je vrijeme manji bazen oko dvorca zatrpan, a staze su se prestale uređivati.

Salezijanci su 1971. ponovno pokrenuli pravni postupak za povrat Marijina dvora.

Povratak otetog

Padom komunističke vlasti i raspadom Jugoslavije u samostalnoj Hrvatskoj stekli su se uvjeti za povratak Marijina dvora u vlasništvo salezijanaca. Sudskom odlukom dvorac je 1995. vraćen salezijancima, koji su 1996. u dvorcu izvršili neke nužne popravke i ponovno u njemu otvorili javnu kapelu, u koju su vratili kip Marije Pomoćnice, koji je odnesen 1946.

Sudskom odlukom dvorac je 1995. vraćen salezijancima, koji su 1996. u dvorcu izvršili neke nužne popravke i ponovno u njemu otvorili javnu kapelu, u koju su vratili kip Marije Pomoćnice, koji je odnesen 1946.

U dvorcu se ponovno obavlja bogoslužje, a jedna radna prostorija pretvorena je u kapelicu Marije Pomoćnice. Radovi na obnovi započinju 1996. godine s nadom da Marijin dvor postane duhovni centar mladeži i odraslih.

Foto: Nikica Puhalo/MojPortal.hr

No, do danas to se nije dogodilo…

Potpuna obnova dvorca u skladu sa zahtjevima Konzervatorskog zavoda zahtijeva velika novčana sredstva, koja salezijanci nemaju, a nemaju ni dovoljno djelatnika koji bi mogli u Marijinu dvoru pokrenuti novi salezijanski projekt za mlade. Stoga je Uprava provincije odlučila župu Končanica vratiti Požeškoj biskupiji, a dvorac prodati, te dobivena sredstva investirati u “projekt Knežija”. Dvorac nije prodan jer se nije pojavio zainteresiran kupac.

Propala priča s “tatom Slavenom”

Da bi dvorac i prostrano zemljište i šuma mogli biti ispunjeni i sačuvani od daljnjeg propadanja, dvorac je po ugovoru 2016. iznajmljen Udruzi Grad Anđela iz Igrišća. Udruga se brine za djecu i mlade s posebnim potrebama te je uprava provincije bila zadovoljna da će Dioš služiti plemenitoj svrsi. Uskoro su se pojavile velike teškoće. Udruga Grad Anđela nije znala ili nije mogla ni minimalno izvršiti ono što je po ugovoru trebala. Građevinski radovi koje su poduzeli vršeni su bez suglasnosti s Konzervatorskim zavodom te su salezijanci kao vlasnici i s te strane imali problema. Sve je dovelo do toga da je ugovor morao biti otkazan 2020. godine, prisjeća se don Šutalo.

Podsjetimo, javnosti je ta priča poznata zahvaljujući „tati Slavenu“, odnosno Slavenu Vujiću kojeg su mnogi pratili na društvenim mrežama jer je potanko opisivao brigu o autističnom sinu. Hrvatska salezijanska zajednica ustupila je 2016. tati Slavenu  najam imanja u Diošu na 20 godina. Plan je bio da on dvorac obnovi i tamo realizira projekt „Grad anđela“.  Vujiću su u plemenitom naum pomogle brojne donacije pa se iznos kojim je raspolagao popeo na nekoliko stotina tisuća kuna.

Foto: Nikica Puhalo/MojPortal.hr

No, nažalost, ubrzo se doznalo da je Vujić novac namijenjen liječenju, trošio nenamjenski. Usto, konzervatori su otkrili kako su radovi na dvorcu izvođeni bez konzultiranja struke. Tada se ova lijepo zamišljena priča – rasplinula…

Oštećenja nastala u potresu

Potres na Banovini 29. prosinca 2020. godine nanio je određena oštećenja i na dvorcu Dioš iako je podosta udaljen od epicentra. Oštećenja krovišta sanirana su kroz tzv. hitne radove, a troškove je podmirilo Ministarstvo kulture i medija jer je dvorac Dioš zaštićeno kulturno dobro.

Upravo radi statusa zaštićenoga kulturnog dobra, izrađena je projektna dokumentacija prema kojoj je dvorac 2023. godine prijavljen Ministarstvu kulture i medija za konstrukcijsku obnovu. U prvom mahu je naša prijava odbijena, ali je nakon uložene žalbe, projektni prijedlog Izrada projektne dokumentacije i provedba mjera zaštite Dvorca Dioš prihvaćen i odobreno je 5.471.000,00 eura iz Fonda solidarnosti Europske unije. Projektnu dokumentaciju izradile su tvrtke Studio Arhing i Urbane ideje iz Zagreba, a radove izvodi tvrtka Valakon iz Zagreba. Stručni nadzor obavlja poduzeće Urbane ideje, a konzervatorski nadzor ured iz Bjelovar, priča nam don Šutalo najnovije vijesti vezane uz dvorac Dioš.

Upitali smo ga kakvu bi točno namjenu dvorac, ukoliko se obnovi u cijelosti, imao. Odnosno, što točno podrazumijeva Europski centar pokreta salezijanske mladeži.

Nama je na prvom mjestu rad s mladima, a u Hrvatskoj nemamo prostor u kojem bismo redovito mogli održavati formacije iz raznih područja za mlade. Imamo na raspolaganju župe ili škole, no ne i prostor u kojem bismo, primjerice, mogli s mladima provesti tri dana, pojašnjava don Šutalo.

Centar salezijaske mladeži

Priznaje kako im je važna svaka tema koja pomaže rastu mladog čovjeka, bilo u kršćanskom smislu ili u ljudskom rastu.

Dvorac Dioš bio bi idealan prostor za to. Naziv smo našem projektu nadjenuli iz više razloga. U tom kraju ima manjina, u dvorcu je bila češka škola… Inače, na europskoj razini mi imamo susrete salezijanske mladeži. Zašto da jedan centar ne bude u Hrvatskoj? Zasad u zemlji nemamo ništa slično, podsjeća don Šutalo koji se nada da će proći i na nekom od natječaja za cjelovitu obnovu koja im je jako važna.

Inače, na europskoj razini mi imamo susrete salezijanske mladeži. Zašto da jedan centar ne bude u Hrvatskoj?

Don Tihomir Šutalo/Foto: Nikica Puhalo/MojPortal.hr

Sve dok nam se to ne ostvari, dvorac neće moći dobiti svoju novu svrhu. S obzirom na povijest, bilo bi šteta da sve ostane na konstrukcijskoj obnovi. Nažalost, mi s našim novcima nikada ne bismo mogli završiti projekt, a znamo koliko bi dobroga on donio svima u zajednici i šire, zaključuje don Šutalo.

Razgovarali smo i s predstavnikom izvođača radova, Leonom Kota koji je glavni inženjer na gradilištu.

Neizvjesna budućnost

Radovi su započeli krajem lipnja, a predviđen rok za završetak konstrukcijske obnove je do kraja 2023. godine. Obnavljaju se temelji, zidovi i krovište, uz sva ojačanja koja su predviđena prema projektu, pojasnio nam je Leon Kota iz tvrtke Valakon priznavši kako dosad nisu imali konstrukcijsku obnovu dvorca, što je baš specifičan podatak.

Samim time, radovi su vrlo izazovni, poručio je Kota priznavši kako u poslu često naiđu na nepredviđene probleme. No, budući da obnova ide prema planu, nema sumnje da će završiti do isteka roka.

Leon Kota, glavni inženjer gradilišta/Foto: Nikica Puhalo/MojPortal.hr

S obzirom na burnu povijest, teška vremena i dugotrajnu zapostavljenost, dvorac Dioš zaslužio je da mu se udahne novi život. Naročito ako se u obzir uzme plemenita svrha koju bi trebao dobiti. Zanemariva nije niti činjenica da je opet u vlasništvu salezijanaca pod čijom palicom je ovaj dvorac doživio najljepša vremena u svojoj povijesti. U njihovo je vrijeme usrećio velik broj ljudi i to mahom iz kraja u kojem se nalazi.