Vlč. Ivan Begović rođen je 31. ožujka 1990. u Vinkovcima te je teško ranjen za vrijeme granatiranja. Navodi kako se ne sjeća tih trenutaka s obzirom da je bio maleno dijete, ali vrlo dobro pamti sve moguće rehabilitacije.

Njegova obiteljska kuća, dom u kojem se rodio nalazila se na rubu grada te je bila na prvoj crti napada. “Moji tada vrlo mladi roditelji od 23 godine, htjeli su nas zaštiti te su nas odveli u drugi kraj grada kod bake i djeda. Njihova kuća bila je kamena s tri strane i kako je otac bio na bojištu, a majka sama s nama, smatrali su da je to ipak puno sigurnije mjesto”, objašnjava okolnosti ratnih zbivanja u kojima se našao naglašavajući da u obitelji rijetko pričaju o tim trenucima. “Naš otac nikada nije želio pričati o tome što je sve prolazio, tema rata je bolna tema.”

Geleri su se rasuli po dnevnom boravku, ranjena je i sestra.

U vrijeme kada su mislili da je zatišje i da se ne moraju skrivati u podrumu, tada maleni Ivan od godinu i 6 mjeseci, njegova godinu dana starija sestra, majka i djed u dnevnom boravku doživljavaju napad. “Bio sam na koljenu kod majke, a sestra odmah uz majku kada je odjednom pala granata u dvorište. Iako je kuća bila kamena s tri strane, granata je pala na krušku u dvorištu i s te jedne strane gdje je bila staklena stijena geleri su se rasuli po dnevnom boravku. Prvo je mama vidjela da je sestra ranjena u ruku, vrat i kralježnicu. Međutim, na meni se nisu vidjele rane te je shvatila da sam ranjen tek u trenutku kada joj je po rukama počela curiti siva tvar tj. likvor iz mozga. U to vrijeme su sve telefonske linije bile prekinute i nije bilo moguće pozvati ikakvu pomoć, pa je moj susjed trčao do bolnice kako bi hitna došla po nas”, ispričao je vlč. Begović.

Nakon strašnog događaja prevezeni su u vinkovačku bolnicu koja je u to vrijeme također bila prilično granatirana, stoga je plan bio da ih se prebace u Mikanovce u osnovnu školu gdje se skrbilo za dio ranjenika. Geler koji je pogodio Begovića u glavu stao je dva milimetra od mozga te su mu stavili plastičnu opnu s kojom se može preživjeti do dva tjedna. Liječenje u tadašnjim uvjetima u Vinkovcima bilo bi preteško

„Doktorica Švagelj koja i danas, Bogu hvala, radi u toj bolnici rekla je da ni slučajno ne smijem ostati jer neću preživjeti. Poslali su nas za Klaićevu hitnom da bismo što prije došli. Dolazimo u Zagreb i u tom trenutku se dogodila prometna nesreća u kojoj je stradalo dijete. Roditelji toga djeteta pristali su donirati sve organe te je meni transplantirana moždana opna”, govori vlč. Begović te priznaje:

Kasnije sam pokušao doći do obitelji toga djeteta, međutim to je takav postupak da ne znam tko su oni. Ako možda slušaju/čitaju sada: 1. studenog ’91. mi je transplantirana moždana opna njihova djeteta i od srca im hvala! Njihovo dijete još uvijek živi!”

Kako vlč. Begović navodi, roditelji toga djeteta pomogli su u spašavanju jednoga života i u hodu koji je Gospodin odredio za sve nas.