Studentski katolički centar Palma u Zagrebu poziva sve osobe do 35 godina starosti da im se pridruže u pripravi za otajstvo Uskrsa u nekom od dva vikenda koji se održavaju u Hrvatskom Leskovcu, u samostanu karmelićanki BSI:

• 26.-28.2.2021.
• 12.-14.3.2021.

Program je namijenjen osobama do 35 godina starosti. Voditelji su pater Rukavina i pater Špiranec. Oba vikenda počinju oko 17 sati u petak, a završavaju u nedjelju poslijepodne.

Prijavnica za Vikend pokore je OVDJE. Za više informacija kontaktirajte: idom@skac.hr.

Ako se ne možete odlučiti prijaviti se ili ne, možda vam prošlogodišnje iskustvo jedne djevojke, a čiji dio donosimo sa stranice SKACA Palma, može pomoći u odluci.

Kakvo ti je bilo iskustvo tog vikenda?

Nisam imala nikakva očekivanja od tog vikenda. Htjela sam se samo maknuti. Dobili smo papirić na kojem smo trebali napisati koja su naša očekivanja ili želje od vikenda pokore. Sjećam se da sam napisala da samo želim provesti vikend s Bogom, daleko od svega i od svih. Jer mi je u tom periodu to bilo potrebno i osjećala sam da će mi taj vikend pokore dobro doći jer je to bio vikend u kojem se stvarno makneš od svega, budeš s ljudima, ali u šutnji. Nismo imali mobitele tako da je vrijeme i bilo predviđeno samo za Boga. Bilo mi je predivno jer je ostvarenje želje da provedem vrijeme s Bogom nadmašilo moja očekivanja. Iako smo imali neke zajedničke aktivnosti, šutnja mi je donosila neprestani odnos s Bogom.

Toliko toga me iznenadilo taj vikend jer prije nisam baš slušala ni patera Špiranca, niti sam imala neko iskustvo s njim. Imali smo neke aktivnosti gdje smo trebali izaći iz svoje sigurne zone, a on je to tako dobro znao obrazložiti. Bilo mi je super jer sam shvatila koliko zapravo volim te trenutke u kojima mi je možda čak i na pola neugodno, ali svjesna sam koliko je to dobro iskustvo. Sjećam se da mi je bilo teško ostaviti se mobitela. Nisu mi nedostajali mediji i društvene mreže nego sam se bojala što ako se baš tada nešto nekome dogodi, a nitko me ne može dobiti jer smo bez mobitela. Bilo mi je čudesno jer me fasciniralo kako se kroz šutnju možeš zbližiti s potpuno nepoznatim ljudima. Kako kroz šutnju i post stvarno možeš puno jasnije čuti Boga, osjetiti Božju prisutnost, doživjeti je. Bilo mi je super kako su nam dali do znanja da u svemu možemo pronaći Boga. Posebno u tim malim stvarima.To mi je bio prvi susret s ignacijevskom duhovnošću i to me baš osvojilo.

Gdje ti je tada bio Bog?

U kapelici, moja soba bila je prva do kapelice. Pokušavala sam svaki slobodan trenutak provesti u kapelici. Baš sam imala potrebu što više vremena provesti tamo. Nije bilo kao inače da budem 15-20 minuta nakon kojih ponekad i dosadi biti tamo ako nemaš baš izgrađen odnos s Bogom. Nije bilo kao inače kad dođeš, izmoliš krunicu. Tamo sam baš osluškivala Boga. Imala sam potrebu baš prebivati tamo, biti blizu Presvetog u klanjanjima. Klanjanja su mi bila iznad svega. Bog mi je također bio upravo u tom traženju Boga. U svim malim stvarima koje smo činili od slaganja cipela, tanjura, otvaranja i zatvaranja vrata. Baš smo pazili na to kako se odnosimo i prema najobičnijim stvarima. Bog mi je bio i u prešutnim pogledima s drugima preko kojih smo se začuđujuće dobro razumijevali. Bilo nam je jasno gdje trebamo biti, što trebamo raditi. I na kraju zvono. Zvono nam je uvijek prekidalo neku aktivnost i pozivalo nas da negdje budemo. Na zvuk zvona se sve ostavljalo i išlo onamo kamo bi već dnevni red nalagao. Križni put na otvorenom bio je prekrasan. Bog mi je bio i u karmelskim svecima. Mala Terezija me očarala. Zapravo sam svugdje mogla pronaći Boga i u svemu je bio.

Kako je post doprinio tome?

Najteže mi je padao post od hrane jer stvarno mi je nakon dva dana bilo dosta juhe i kruha. Iako smo uz to imali voće i orašaste plodove ipak je spektar okusa bio jako sužen. To mi je jako teško padalo jer jako volim hranu i nije mi problem postiti, ali jako puno smo bili budni u ta tri dana pa mi je nedostajao okus. S druge strane bilo mi je drago da mi je teško jer sam osjećala da je to dobar znak. Bila sam svjesna da zapravo postimo od jako puno stvari. Od bilo kakve buke, komunikacije, mobitela, od hrane, od sna (rano smo ustajali), ponekad od topline (odmah nakon buđenja izlazak na igralište). Postili smo od gotovo svega što te inače preplavljuje toliko da ti Bog više ne bude jasan. U cijelom postu mi je bila prekrasna upravo ta jasnoća Boga koja se onda istaknula. Kad ostaviš sam sebe bez svega tada Bog bude baš jasan u tome svemu. Ta konkretnost i duhovni sadržaj koji smo dobivali su se super preklapali s time od čega smo postili.

Vidiš li kakvu promjenu na sebi nakon tog vikenda?

Mislim da je to bio vikend nakon kojeg sam počela osjećati da me Bog ljubi. U smislu da sam imala osjećaj da me Bog napokon tražio i pronašao. Ranije sam puno puta možda malo i osuđivala Boga u smislu da sam uvijek ja ta koja Njega traži, nikad On mene ne traži. Nije mi bilo jasno kako me toliko puta prepuštao samoj sebi, bar sam ja to tako vidjela. I onda mi je taj vikend pokore bio jasan znak da je Bog mene tražio, počevši od prvog razgovora s Marijom, kako je sve to bilo u zadnji čas. Te njezine riječi da  Bog sprema nešto veliko za mene, iako me prvi put vidjela, i svi plodovi tog vikenda, da me Bog doveo na put na koji me i želio dovesti. Velike životne promjene došle su i nakon nekoliko mjeseci. U duhovnom životu, vidjela sam promjenu, upravo u tom pomaku u neki drugi životni stav prema Bogu. Napokon taj osjećaj da me Bog stvarno voli i da to nije samo šablona koju znam u glavi, a ne u srcu. Nakon te spoznaje mi je sve krenulo uzbrdo. Ni korona mi nije bila teška iako mi je inače jako teško biti sama sa sobom. Taj period korone zapravo mi je bio lagan i jako ispunjen Bogom i milostan. Taj lagan period mogu zahvaliti upravo vikendu pokore gdje sam naučila nalaziti Boga u svim stvarima. I dalje to učim i trudim se, ali taj vikend je bio početak tog procesa.

Kako drugi mladi mogu prepoznati da su pozvani na vikend pokore? Kome bi preporučila takav vikend?

Mislim da onaj tko treba biti tamo, on će i doći. To je i moje osobno iskustvo. Poziv dobiješ kao što i sa svime u životu. I Gospa je dobila poziv, mogla ga je odbiti ili prihvatiti. Ako trebaš negdje biti ti ćeš poziv za to dobiti. Na tebi je da osluškuješ trebaš li zaista biti tamo ili je to samo ponuda koju možeš i ne moraš prihvatiti. Naravno da se ništa ne mora, ali taj vikend je jedno posebno bogatstvo, možda posebno za mlade koji još nisu bili u doticaju s ignacijevskom duhovnošću. Mislim da je posebno to poznavati i učiti kroz to. Svima bi taj vikend dobro došao samim time što je to korizmeno vrijeme. Jer je tada moguće malo se zaustaviti u Kristovoj muci i križu i svemu što je prihvatio i podnio radi nas, malo se zaustaviti u toj ljubavi. Doživjeti Kristovu muku i uskrsnuće kad dođu ti veliki dani. Jer Bog baš posebno tebe dotakne onako kako On i dotiče, uvijek originalno.

Ako osjećaš poziv i ako je tvoja želja i nakon čitanja ovog razgovora jaka, možeš se prijaviti OVDJE.