“Božić je najradosniji kršćanski blagdan i atmosfera koja ide oko Božića je radost. Ukrašeni domovi, crkve, trgovi potiču veselje i osmijehe. Radujemo se darivati druge i radujemo se kad mi dobijemo poklon, netko se raduje božićnici, netko popustima, a netko se pobrine i za siromašne pa i oni budu radosni. Kod djece je radost stalna, a odsutstvo radosti je minimalno. Radost kod odraslih je jako rijetka pojava. Božićna čestitanja ljudi jedni drugima trebaju biti radosna, a ljudi su mrki. Brzi način života, stres i brige donose trenutke tuge, a ne radosti”, istaknuo je predavač.

“Kako bi se razveselili, neki popiju, neki otiđu na feštu pa se razvesele, a zapravo zaboravljaju da je sve to kratkotrajno.”

Kratkotrajni užici ne daju trajnu radost, naglašava predavač.

“Poslanica Rimljanima daje nam jasan putokaz: ‘Kraljevstvo Božje nije jelo ili piće nego pravednost i mir u Duhu Svetome.’ Načini postizanja radosti se razlikuju. Tako se radošću može smatrati posjedovanje nečega, ostvarenje želje, odsutstvo patnje i slično. Naročito je lako izgubiti radost u današnje vrijeme. Djeca se mogu lako zapetljati u različite obaveze i rasporede (škola, trening, intruskcije) i čovjek kao u nekakvom mlinu osjeti da je upao u kolotečinu i ne osjeća radost zbog svega što čini, ne osjeća zadovoljstvo. 

Često nam se dogodi da izgubimo radost. Vraćanje u prošlost, stres, puno obaveza, maštanje koje je najgore (što bi bilo kad bi bilo, a nemaš hrabrosti za korak dalje) – sve nas to udaljava od radosti. Ako se uspoređuješ s drugim, nikada nisi zadovoljan. Velečasni Josip ističe kako je strah možda nešto najgore što u nama koči radost. Duh nezahvalnosti, nikad nisam zadovoljan, nije dobar ni u kom slučaju. 

Često se pitamo što ako izgubimo radost? Bogu hvala pa se uvijek može vratiti. Ako osjećaš da se gubi radost, počni moliti. Radost je geslo ovogodišnjeg susreta mladih. Uskrsli radosni Isus koji u desnoj ruci drži zastavu, a lijevom rukom drži dva prsta. Najljepši dio susreta mladih je procesija, u povorci hodamo prema mjestu misnoga slavlja. Hodanje, ples i pjesma, tisuće ljudi na jednom mjestu, a stvar fantastično funkcionira, nema iskakanja i problema. To je radost i to je karakteristika susreta hrvatske katoličke mladeži. U ovom svijetu označenom žalostima, ovo je jedno jako lijepo i važno svjedočanstvo vjere, posebice kod mladih. 

Istinska i prava radost duboko je ukorijenjena u našem srcu. Unutarnje zadovoljstvo ne ovisi o okolnostima koje nas okružuju. 

Papa Benedikt XVI. rekao je da je kršćanska je radost posljedica posjedovanja Boga vjerom i ljubavlju. Ona je plod življenja svojih kreposti. Poslanica svetoga Pavla pak naglašava da se uvijek treba radovati u Gospodinu, a sveti Pavao čak ponavlja i naglašava da se treba radovati. Sveti Pavao ju izgovara iz okova, iz tamnice. Oni koji primaju tu njegovu poruku također prolaze kroz različite kušnje i probleme. Za kršćane radost nije rezultat lakog života bez poteškoća. To je duboki stav koji se javlja iz vjere i ljubavi prema Kristu. Radostan ne znači biti veseo. Svjedočanstva ljudi nakon ispovijedi pokazuju prave karakteristike radosti. Ljudi traže put gdje bi pobjegli, ali to je kratkotrajno. Tako se nikada ne osjeća prava radost. Istinska i prava radost duboko je ukorijenjena u našem srcu. Unutarnje zadovoljstvo ne ovisi o okolnostima koje nas okružuju. 

Djela apostolska također nam donose primjer radosti: ‘A oni pak odu ispred vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime.’ Nisu se radovali radi toga što su bili išibani nego zato što su naviještali Krista. Radost ne nastaje sama od sebe. Ona je jedan od plodova Duha Božjega. Radost možemo sačuvati pred problemima. Sjetimo se blagoslova kojima nas Gospodin obasiplje i podrške koju imamo od svojih bližnjih. Radosti nam nitko neće oteti. Elizabeta i Marija, dvije trudne žene, rođakinje, dobre i povezane. U trenutku kad vide jedna drugu, trenutna radost odražava duhovnu radost. Vjera nije samo misaona nego obuhvaća cijelo biće: dušu i tijelo. Naša je liturgija s razlogom obilježena pokretima. Naša vjera nije nešto statično. Potrebno je otpustiti kočnice da vjera provrije i da osjetimo radost. Što me priječi da otpustim kočnicu svoje vjere, u pozitivnom smislu riječi, da radost iziđe iz mene? Svakog se dana nasmij Bogu, pa nebeskoj Majci Mariji, pa svecu zaštitniku, a onda nakon toga svima koje sretneš. Smijeh, taj položaj usta je prijenosan, zarazan. Pastiri primaju radosnu vijest velike radosti jer se u gradu Davidovu rodio Spasitelj. Prema Matejevom evanđelju: ‘Kad su ugledali zvijezdu koja je stala nad kućom i kad su ušli u kuću obradovaše se radošću veoma velikom.’ Njihova radost jako je utjecala na njihovu vjeru jer su se drugim putem vratili u svoju zemlju. Pastiri se vraćaju tuđim stadima, ali ne kao prije nego s velikom radošću zbog svega što su čuli i vidjeli. 

Posebni susret s Bogom neće riješiti sve naše probleme onako kako mi želimo, ali ćemo dobiti snagu da se nosimo s njima i da usprkos svemu možemo biti radosni.

Posebni susret s Bogom neće riješiti sve naše probleme onako kako mi želimo, ali ćemo dobiti snagu da se nosimo s njima i da usprkos svemu možemo biti radosni. Bog nam daje radost s kojom možemo nositi ovozemaljske terete. Velika je razlika između vjerovati i tražiti Boga. Potrebno je poput pastira i kraljeva pasti ničice i klanjati se Bogu u srcu i duši. Ako to ne radimo, osjećamo nedostatak radosti i Bog nam postaje stranac. Uskrs, susret Isusa i apostola: ‘Opipajte me i vidite jer duh tijela i kostiju nema.’ Prema svetome Luki oni od radosti još nisu vjerovali. Čudom su se čudili, tolika radost ih je spriječila da povjeruju. Radost na uskrsno jutro očituje se kad su se učenici utrkivali da bi došli do groba, uđoše i povjerovaše. Koja radost, koliko su dugo bili bez daha, srce im je tuklo od radosti. Zbog toga su imali snagu biti išibani i prognani i mučeni. Radost je plod duha svetoga prema poslanici Galaćanima. To nije posljedica osjećaja kad se događaju neke lijepe stvari, to je nešto više.

Radost Gospodnja – za nju treba često moliti. Postoji jedan susret koji nije doveo do radosti: susret Isusa i bogatog mladića. On je loše iskoristio svoju slobodu i nije htio slijediti Isusa. Radost je obostrana, ima dva smjera, nikad ne podrazumijeva jednoga nego dvoje. Onoga koji dariva i onoga koji zahvalno prima taj dar. Međusobno darivanje i primanje. Bog je sam onaj koji daruje i koji se daruje za nas. U božanskom smislu i dijagonali, onda to znači i u ljudskoj dijagonali. U međusobnom darivanju jedni drugima ostvarujemo radost. Radost ima svoje korijenje u obliku križa prema izreci Josemarije Escrive. Radost je slična kao i vatra: da bi vatra jače gorjela, treba joj stalno dodavati drva. Da bi naša radost bila veća, stalno trebamo raditi na duhovnosti. Svoju radost možemo tako povećati.”