Na misi su sudjelovali dr. Dijana Vican, rektorica Sveučilišta u Zadru te prorektori: prof. dr. Nedjeljka Balić Nižić, prof. dr. Josip Faričić i prof. dr. Zvjezdan Penezić, profesori sa Sveučilišta i studenti. Nadbiskup je potaknuo sve na zahvalnost Bogu za primljene milosti tijekom protekle akademske godine. 

„Izričemo Bogu zahvalu za vrijeme koje smo proživjeli i imali priliku ostaviti svoj trag u njemu. Prigoda na kraju akademske godine izreći hvalu Bogu na svečanoj liturgiji, ne izuzima  nas od dužnosti zahvaliti i jedni drugima“, rekao je dr. Šehić, istaknuvši da je sveučilišna zajednica „dio posebne zadaće koju Providnost i društvo stavlja pred nas, osobito pred najodgovornije kojima treba zahvaliti na daru životnog poslanja i želji da čine bolje i humanije društvo“.

„Današnje društvo susreće se sa stanjem kojeg se može opisati kao svojevrsnu ‘krizu smisla’. Razni pogledi na svijet, njegovu organizaciju, etiku i moral, ostavljaju dojam vlastite autonomije. Suprotnih su nazora i stajališta, svaki unutar sebe imaju vlastitu argumentaciju i smisleni okvir, a ipak naizvan izgledaju razmrvljeni i nekonzistentni. To dovodi do toga da se teško, a nekad i uzalud traži smisao i značenje stvari“, upozorio je propovjednik, istaknuvši da „ljudski duh još više zbunjuje pitanje: Je li uopće smisleno pitati o samom smislu stvarnosti?“. 

Misa zahvalnica u Zadru

Universitas studiorum je kao mjesto susreta „trajna prilika za otkrivanjem istinske mudrosne širine u traženju sveobuhvatnog smisla života”.

„Mnoštvo mišljenja o kojima se raspravlja, antropoloških koncepata, etičkih i moralnih okvira, različitih tumačenja čovjeka i društva, još više zaoštravaju sumnju koja lako prelazi u skepticizam i različite oblike nihilizma. Ljudski duh se nalazi pred opasnošću da se isključivo bavi vrstom neodređenog mišljenja koje bi ga zadržalo bez ikakvog odnosa s transcedentnim“. poručio je dr. Šehić, istaknuvši da je Universitas studiorum kao mjesto susreta „trajna prilika za otkrivanjem istinske mudrosne širine u traženju sveobuhvatnog smisla života. Mudrosna širina postaje imperativ sadašnjeg trenutka, tim više jer se društvo pred izazovima tehnološkog napretka i transhumanističkog pokreta nalazi pred preoblikovanim pitanjima koja ga prate od početka. Pitanja smisla i poslanja, života i smrti, produžetka života i besmrtnosti, traže odgovore bez odgode. Korisnost koja se promovira kao maksima nipošto ne smije zamijeniti cjelovitu istinu o čovjeku koji je puno više od resursa i objekta – on je uvijek istinska i prava Slika Božja, Homo imago Dei“ istaknuo je dr. Šehić.

U tom kontekstu, propovjednik je protumačio i navješteno evanđelje u kojem Isus poziva: ‘Ne boj se! Samo vjeruj!’. Poželjevši da nam te riječi odzvanjaju u srcima kao znak poziva i utjehe, don Damir je potaknuo da u susretu s poteškoćama i hendikepima uvijek imamo pred očima „Kristov lik koji prolazeći ozdravlja i donosi novost života pojedincu i zajednici, otvarajući prostor dijaloga i susreta“.

Evanđelist Marko govori o dva ozdravljenja: nad ženom koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja i nad Jairovom kćeri koju je Isus oživio u njenoj kući u nazočnosti roditelja i trojice učenika, Petra te braće Jakova i Ivana. 

Don Damir je opisao situacijski kontekst koji je prethodio Isusovom ozdravljanju: „prelazak lađe preko mora, silan svijet očekuje Isusa, po iskrcaju iz lađe svi trče prema njemu i pritješnjuju se oko njega, dok on stoji tik uz more. Zamislimo samo koliko je potreba, pitanja i konkretnih materijalnih zahtjeva bilo na srcu i usnama pojedinaca kojima ni sunce ni ljetna žega, nepovoljan teren ni udaljenost od njihovog doma, kao ni rizik da ih Isus iz Nazareta možda neće ni primijetiti, nisu predstavljale prepreku u odlasku na to mjesto susreta. Bojali su se da to mjesto susreta, na koje su se toga dana ili možda već dan ranije uputili, možda ne postane mjesto neprimjećenosti s Isusove strane ili mjesto otuđenosti od pogleda onoga koji ima moć riješiti njihove probleme“, rekao je don Damir, dodavši da su u ljudima bili osjećaji „čežnje i straha, nestrpljivosti i nedostatak smisla, ponovno traženje i čekanje na odgovor koji možda toga dana i neće doći“. 

„U tom mnoštvu bilo je bogatih i siromašnih, udovica, rastavljenih, radosnih i tužnih, onih koji vjeruju i pouzdaju se u Spasitelja, onih koje je natjerala nevolja i bolest i onih koji su se divili Isusu ili su pak bili dio elite koja je htjela biti viđena u tolikoj masi. Od silnog mnoštva, evanđelist Marko donosi nam svega nekoliko imena“ pojasnio je propovjednik. Prvi se spominje Jair, nadstojnik sinagoge i protagonist početka dijaloga s Isusom. 

Jairove riječi Isusu: ‘Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!’, nisu dobile nikakav odgovor. „Šutnja s Isusove strane nije obeshrabrila oca čije dijete umire. Otac ne prosvjeduje, ne obrušava se na Isusa, ne proziva njega i njegovu družinu. Shvaća da jedino krenuti za njim, putem kamo Isus ide, može donijeti novu priliku“ rekao je don Damir, istaknuvši da najkraća rečenica tog odlomka „I pođe s njima“ govori o „promjeni događaja, o trenutku u kojem se smrti piše poraz“. 

Evanđelje opisuje i izmučenu ženu koja 12 godina boluje od krvarenja koje prestaje dodirom Isusovih haljina. „Ozdravljenje je žena osjetila u svom tijelu. Kratak dijalog između ozdravljene i Isusa završava riječima koje su ujedno prvi Isusov javni odgovor toga odlomka: ‘Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svoga zla!’. Vjera proglašena kao imperativ iz usta onoga koji je učinio čudo, onoga koji je Gospodin i Životvorac, preplavljuje uši i srca okupljene mase. Taj trenutak, kao i svaki u kojem susrećemo Boga, mijenja unutarnje iskustvo vjere i odnosa prema Božanskom“ istaknuo je don Damir. 

Propovjednik je naglasio i kontrast između smrti, jauka i naricanja s jedne strane, a s druge, Isus obećava život po vjeri. Isus opominje ukućane riječima: ‘Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava’, a njihova reakcija je podsmijeh na te Isusove riječi: ‘A oni mu se podsmjehivahu’. 

Don Damir Šehić

„Božja manifestacija i šutnja kao i traženje vjere uvijek ostavlja prostor za slobodu i vlastitu interpretaciju. Podsmijesi koji su se skrivali iza suznih lica odisali su hladnoćom smrtnoga mjesta. Jedini kojem je stalo do Isusova govora bio je Jair, njegova žena i tri Isusova učenika. Njihov zajednički ulazak i izbacivanje svih koji su se podsmjehivali Isusovim riječima kao da nam govori kako dionik Božjeg čuda može biti onaj koji ima otvoreno srce i vjeru koja u njemu prebiva“ rekao je don Damir, naglasivši kako je soba kćeri do Isusovog dolaska bila mjesto za ispraćaj pokojnika gdje su bili ugašeni planovi o životu, gdje su majka i rodbina plakali i naricali, a onda postaje mjesto susreta, kao na početku Isusovog hoda od obale mora gdje je ozdravio ženu koja je krvarila. 

„Mjesto susreta je On – Isus Krist. Njegova prisutnost i dar života u kojeg je pozvao djevojku“ poručio je don Damir, rekavši da to Evanđelje pokazuje optiku koja nije opterećena bukom, mnoštvom i očekivanjima. 

„Nadstojnik sinagoge Jair po funkciji je bio dio religijskog kulta koji se odvijao u sinagogi. Patnja i bol, strah od gubitka, potjerala ga je pred Isusa. Žena koja je krvarila odustala je od traganja za lijekom izvana. Mnogi koji Isusa susreću, opisani u drugim odlomcima Svetog Pisma, ostavljaju svoje metode i pristupe, svoje koncepte i u dodiru s Bogom traže mjesto susreta i dodir spasenja. Tom dodiru uvijek prethodi Isusov poziv upućen Jairu, službeniku sinagoge koji je znao da prazna religioznost nema smisao“ upozorio je dr. don Damir Šehić, poželjevši da svi iskuse Jairovu spoznaju – postoji Isus Krist, kairos i Životvorac koji čovjeka ozdravlja Spasiteljskom snagom i ohrabruje riječima: ‘Ne boj se! Samo vjeruj!’.