O susretu s jednim dječakom piše s. Jelena Antolović u svome promišljanju za portal Svjetlo riječi.

Prije nekoliko dana, kada sam bila u posjetu jednom gradu, na ulici, šetajući, mimoišla sam se s tri dječaka u dobi oko 10 god. Budući da me jedan dječak malo izraženije gledao ravno u oči, stanem, kimnem glavom i nasmiješim mu se. On stane malo pa se vrati i upita me: „Jesi li ti časna sestra?” Odgovorim smijući se: „Zar se ne vidi po tome kako sam obučena?” Onda su se približe i druga dva dječaka promatrajući me. Kaže dječak koji se prvi obratio: „A ja sam se prije bojao časnih sestara.” „Dobro, možda zato što smo u crnom od glave do pete. Da znaš, nekada obučem bijelo i ovo sve bude bijelo od glave do pete.” Upita on: „Jel’ ti onda ovo na glavi postane crno?” Odgovorim: „Ne, sve bude bijelo.” Bilo je jasno da ga nisam dobro razumjela pa je poskočio kako bi pokazao prstom na vrhu moje glave bijeli obrub. „Mislim, ovo jel’ ti onda bude crno?” Meni je to bilo jako simpatično i smiješno dok su se dječaci čudili mom smijehu jer je njima očito zaključak kolege bio logičan. Odgovorim mu: „Da, bilo bi to logično.”

Međutim, roditelji će, u koliko god konzervativnom okruženju živjeli, osjetiti kada se više ne mogu nositi s problemom te tražiti pomoć od stručne osobe.

U našem je okruženju sve više djece koja trebaju pomoć psihologa jer se ne mogu nositi sa strahovima. Roditelji često govore, zabrinuti i ljuti na sebe i na svoje dijete, kako ga vode psihologu ili psihijatru, ali najradije bi ga ponekad išibali. Ljuti zbog okruženja koje im otvoreno ili indirektno nabija na nos da je sve to stvar prevelike razmaženosti kod djece i posljedica popustljivosti u ranoj fazi odgoja a možda i sada. Ima li njihovo dijete stvarno toliko velik problem od kojega bi moglo imati ozbiljne poremećaje u ponašanju i psihičke probleme u odrasloj dobi ili okruženje ima pravo pa ga treba pustiti da se bori, ispliva i ojača? Međutim, roditelji će, u koliko god konzervativnom okruženju živjeli, osjetiti kada se više ne mogu nositi s problemom te tražiti pomoć od stručne osobe. Vjerojatno će to najprije biti savjet učitelja iz škole koju dijete pohađa, a zatim psihologa ili psihijatra. Kada roditelj osjeti da mu je dijete u stvarnoj opasnosti, ogovaranja i mišljenja okoline postaju nevažna jer okolina i tako ne zna sve detalje oko borbe s problemima koju trenutno dijete a zajedno s njim i roditelji imaju.

Danas se djeca prerano suočavaju s time što im se sve loše može dogoditi jer vide toliko toga što se ljudima loše događa i od toga ih, i uz najbolju volju, teško zaštićujemo.

Jesu li zbilja djeca danas prenježna u odrastanju i suočavanju s novim nepoznatim iskustvima ili previše informacija dolazi do njih neprimjereno njihovoj dobi pa se nisu u stanju nositi s njima? Čini mi se da bi uzrok mogao biti ovo drugo. Do prije par desetljeća odrasli su štitili djecu od priča koje nisu bile još za njihove uši. Znali su da trebaju ostati zaštićena i bezbrižna djeca neopterećena svom okrutnom stvarnošću. Kompleksnosti društva i ljudskoga ponašanja, veliki broj slučajeva zastrašujućih događanja i ekstremne slučajeve nastranoga ponašanja kod ljudi veći broj djece ranijih desetljeća nije imao priliku upoznati do odrasle dobi. Danas su djeca, putem medija, s tim suočena gotovo od najranije dobi. Danas se djeca prerano suočavaju s time što im se sve loše može dogoditi jer vide toliko toga što se ljudima loše događa i od toga ih, i uz najbolju volju, teško zaštićujemo. Odrasli koji ih odgajaju i kojima je stalo da odrastu u sretne i zdrave ljude, koji im žele osigurati zdravu okolinu, ponekad i sami postaju grčeviti, ljuti i u strahu od nezdrave okoline za dijete. U prirodi mladoga čovjeka je želja vidjeti što je to zabranjeno ako je ikako moguće do toga doći. Jasno, današnjoj djeci je itekako moguće. Nekada npr. ako se šaputalo pred djetetom o temama za odrasle, takve priče su u velikoj mjeri i ostale neotkrivene sve do odrasle dobi. Danas djeca, često na štetu svoje nježne dobi, svoju znatiželju lako zadovolje otkrivajući putem medija stvari koje su i odraslom iskusnom čovjeku teško shvatljive. Suvremena djeca i mladi se suočavaju s ovim na svoj suvremen način. Ako ne uživo, onda putem društvenih mreža o svojim dilemama komuniciraju s vršnjacima. Pokušavaju slijediti i kopirati svoje uzore mladih ljudi za koje im se čini da se uspješno bore s okolinom i problemima s kojim se i sami nose u suvremenom društvu.

Što možemo učiniti da im pomognemo? Podržimo dijete ako primijetimo da u određenom razdoblju pronađe osobu od povjerenja iz bližega okruženja. Čini mi se da sve više mladih takvu osobu vidi u svojim bakama i djedovima. Često čujem od roditelja, s malo čuđenja u glasu, kako njihov sin ili kći, sad odjednom, vole često otići djedu i baki na kavu. Dobro je kada to roditelji smatraju simpatičnim i vrijednim. Tužno je kada ih jedno od roditelja vidi kao konkurenciju i brani ova druženja. Djed i baka današnjoj djeci i mladima imaju itekako što ponuditi i djeca to dobro osjećaju. Oni u zreloj životnoj dobi često razumiju da nitko ne voli, pogotovo mladi, da mu dijeliš savjete ako te se za isti ne pita. Oni su odrasli u neko drugo vrijeme kada se komuniciralo samo uživo ili s jako malo medija. Mladi osjećaju da su kao takvi stariji ljudi imali kvalitetnije socijalne vještine, iskrenije odnose među sobom nego što oni to uspijevaju ostvariti. Sretni su mladi ljudi koji imaju ovakve djedove i bake i dobro je kada to prepoznaju osobito u razdobljima života kada im je potrebno. Nedavno čujem od jednoga mladog studenta kako voli kada dođe doma otići kod jednoga starog susjeda i s njim pred njegovom kućom popiti nekoliko piva. Da, može se reći to je izvedivo na selu. Što je s gradovima? Možda bi trebale škole organizirati povremeno volontiranje djece i mladih u staračkim domovima? Vjerujem da bi se na takav način stvorila određena prijateljstva između starijih i mladih i da bi bilo mladih koji bi i sami dolazili na druženje na dobro i jednih i drugih.

Ovaj dječak je bio hrabar jer mu nije bilo važno što će drugi reći, on je htio riješiti svoj problem jer njegov strah je bio samo njegov.

Čega se bojao dječak kojega sam na početku spomenula? Je li nekada vidio časnu sestru koja mu nije izgledala dobronamjerno, je li nekada gledao film čije su zločeste likove tako obukli, je li vidio više puta u medijima informaciju da ljudi koji rade u crkvenim krugovima nisu dobri ili se samo iz nekoga razloga boji ljudi u crnom? Kako god, on je dobro napravio što se suočio sa svojim strahom kada je vidio priliku. Priznao je da se bojao i iskoristio trenutak svoje hrabrosti i dobrih okolnosti. U očima njegovih prijatelja dok mi je pristupao, vidjela sam neodobravanje kao da smatraju da čini glupost, a zatim kada su svi uz njega ostvarili komunikaciju s jednom tajnovitom osobom, časnom sestrom, gledali su na njega kao na junaka. Ovaj dječak je bio hrabar jer mu nije bilo važno što će drugi reći, on je htio riješiti svoj problem jer njegov strah je bio samo njegov. Svatko ima svoje strahove. Trebamo svome strahu otkriti ime. Moramo iskoristiti priliku čim se pojavi i suočiti se sa svojim strahom. Svakom strahu treba reći ime pogledati ravno u oči reći ja sam te se nekada bojao.