Obraćajući se nazočnim žrtvama zavaravajućeg načina “liječenja”, zastupnica Hageman zahvalila im je na dolasku: “Vi ste nevjerojatno hrabre žene i moji heroji. Bili ste voljni angažirati se kako biste riješili nešto za što mnogi ljudi žele da prestanete govoriti, žele vas spriječiti da govorite. Ne slušajte ih, pobrinite se da možete nastavite koristiti svoj utjecaj i obrazovati nas kako bismo obrazovali američki narod, jer ova djeca su vrijedna spašavanja.”

Zastupnica Hageman najprije se obratila dr. Jennifer Bauwens iz Centra za obiteljske studije neprofitne udruge Family Research Council:

Dr. Bauwens, želim Vam zahvaliti što ste ovdje i što ste u svom svjedočenju spomenuli ono što mislim da je jedna od važnijih točaka u ovoj raspravi – da se djeca u psihološkim i istraživačkim poljima tretiraju kao posebna i ranjiva skupina, pri čemu se pozivate se na iskustvo testa u Tuskageeju. Osobno mi je važan zaključak da kontroverzne, tzv. prakse zdravstvene skrbi i tretmani nisu uvijek izdržale test vremena. Primjerice, razmišljam o tome kako je lobotomija nekoć bila oblik skrbi koji danas ne bismo ni uzeli u obzir, a zapravo je i zabranjena u zemljama diljem svijeta.

U ovoj raspravi htjela sam zamijeniti zavaravajuću terminologiju “rodne reafirmacije”, posebno kada se odnosi na djecu jer, prvo zamjenjuje biološku stvarnost spola a, drugo, lažno sugerira korištenje izraza koji potvrđuje da se ovdje događa nešto dobro. Postoje samo dva spola – dječaci ili djevojčice.

Dječaci su dječaci, djevojčice su djevojčice i ne mogu postati ono drugo. Pogotovo kada su djeca u pitanju, čini mi se da je “rodnu reafirmaciju” bolje opisati kao seksualnu lobotomiju.

Ovi tretmani i operacije su kontroverzne medicinske prakse koje nastoje promijeniti osobu na način koji nije ostvariv i neće izdržati test vremena.

To je tretman koji temeljito i trajno mijenja spolnost i medicinsku i psihološko blagostanje ovih pacijenata. Uzrokuje nepovratnu sterilizaciju i ozbiljne dugoročne medicinske komplikacije, uz dugoročno oslanjanje na lijekove”, zaključila je zastupnica Hageman i postavila pitanje dr. Bauwens:

Više od 25 godina iskustva dr. Bauwens

Dr. Bauwens, je li istina da medicinski stručnjaci u SAD-u i inozemstvu već odbacuju ove operacije kao iole ozbiljan oblik medicinske skrbi?

Istina je, vidimo porast broja medicinskih stručnjaka koji su o tome javno govorili. Samo prošlog tjedna 21 liječnik je javno istupio i izrazio snažnu zabrinutost zbog toga. Američka pedijatrijska akademija spominjana je ranije i 80% njihovih članova zatražilo je reviziju literature, ali im je vodstvo Akademije to uskratilo. Istina je, a ja sam navela mnoge druge zemljepostoje ljudi koji se bune jer vide štetu nanesenu ovoj djeci, poput Chloe Cole.

Možete li objasniti zašto je spominjanje ovih tretmana kao onih koji spašavaju život tako strašno pogrešno?

Da, pogrešno je iz više razloga, jer cilj znanstvene metode je otkrivati nove stvari i trebali bismo razgovarati o tome je li nešto ispravno ili ne. Cijela ova rasprava o tome da je to “spašavanje života” automatski pokazuje da nema mjesta za raspravu i ne postoji novi prostor za znanstvena istraživanja jer je znanost “utvrđena”. To je nevjerojatna izjava, jer literatura o samoubojstvima postoji daleko dulje od literature o transrodnim osobama, a ni literatura o samoubojstvima nije konačna.

Čini mi se da zadnjih nekoliko godina proživljavamo pod vladom koja želi suzbiti svaku vrstu govora s kojom se ne slaže i vidimo da se događa kompleksna cenzura, koja kao da se upravo događa ovdje, da se želi zaustaviti raspravu jer znaju da je ne mogu dobiti. Dr. Bauwens, kolika je stopa uspješnosti operacija promjene spola?

Teško je pronaći dugoročnije podatke s djecom, ali podaci koje imamo, a koji su vjerojatno najpouzdaniji, dolaze iz švedske studije provođene više od deset godina. To je stvarno važno, jer se žaljenje ne događa samo godinu dana nakon neke vrste tranzicije. Primjećuje se da je stopa samoubojstava 19 puta veća nego u općoj populaciji. Zapravo, postoji stopostotna stopa neuspjeha kod operacija promjene spola, jer nije moguće promijeniti svoj spol.

Iskustvo Chloe Cole koja je prijevarom pristala na promjenu spola

Moje ime je Chloe Cole iz Detroita i prošla sam proces tranzicije. Drugačije rečeno, vjerovala sam da sam rođena u pogrešnom tijelu. Odrasli ljudi u mom životu, kojima sam vjerovala, potvrdili su moje uvjerenje, što mi je nanijelo doživotno nepopravljivu štetu. Danas vam se obraćam kao žrtva jednog od najvećih medicinskih skandala u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Obraćam vam se u nadi da ćete imati hrabrosti privesti skandal kraju i osigurati da drugi ranjivi tinejdžeri, djeca i mladi odrasli ne prolaze kroz ono kroz što sam ja prošla.

U dobi od 12 godina počela sam doživljavati ono što će moj medicinski tim kasnije dijagnosticirati kao rodnu disforiju.

Bila sam u ranoj fazi puberteta i bilo mi je vrlo neugodno zbog promjena koje su se događale u mom tijelu. Uznemiravala me nova napetost koju sam počela osjećati, pa kada sam roditeljima rekla da se osjećam kao dječak, zapravo sam mislila samo na to da mrzim pubertet i da želim da novootkrivena seksualna napetost nestane.

Želite li mrtvu kćer ili živoga transrodnog sina?

S obzirom da sam se ugledala na svoju braću malo više nego na svoje sestre, pomislila sam da sam transrodna osoba i napisala sam to u pismu koje sam ostavila na stolu u blagovaonici. Moji su se roditelji odmah zabrinuli, jer su osjećali da im je potrebna pomoć vanjskih medicinskih stručnjaka. To se odmah pokazalo kao pogreška koja je cijelu našu obitelj odvela na put ideološki motivirane prisile. Stručnjak za rodna pitanja kojem su me roditelji odveli odmah je rekao da trebam istoga časa početi uzimati lijekove za blokiranje hormona. Pitali su moje roditelje jednostavno pitanje: “Biste li radije imali mrtvu kćer ili živoga transrodnog sina?” Taj izbor je bio dovoljan za moje roditelje da spuste gard.

Gledajući unatrag, ne mogu ih kriviti jer smo toga trenutka svi postali žrtve takozvane “rodne reafirmacije”.

Odmah sam stavljena na “terapiju” blokatorima puberteta, a zatim testosterona, što je rezultiralo menopauzom i valunzima zbog kojih se nisam mogla usredotočiti na školu. Još uvijek imam bolove u zglobovima i čudna pucketanja u leđima, ali mnogo gore je bilo dok sam bila na blokatorima.

Mjesec dana kasnije, u dobi od 13 godina, primila sam prvu injekciju testosterona, što je izazvalo trajne promjene u mom tijelu. Moj će glas zauvijek biti dublji, moja čeljust oštrija, moj nos duži, a moja struktura kostiju trajno maskulinizirana. Adamova jabučica je istaknutija, a ne može se znati hoću li biti plodna. Kad se pogledam u ogledalo, osjećam se kao čudovište. S 15 godina odrezali su mi dojke, zbog navodne sumnje na rak. Naravno, uvijek sam bila savršeno zdrava i ništa nije bilo loše u mom tijelu koje se još razvijalo ili u mojim grudima, osim što sam se kao nesigurna tinejdžerica zbog toga osjećala neugodno. Nakon što su mi odrezali grudi, spalili su tkivo.

Ukradena ženstvenost

Prije nego što sam smjela legalno voziti, oduzet mi je veliki dio moje buduće ženstvenosti i nikada neću moći dojiti. Sramila sam se pogledati se u ogledalo. Ponekad bih se i dalje borila sa seksualnom disfunkcijom. Imam ogromne ožiljke na prsima i tragove presađivanja kože koju su koristili dok su uzimali moje bradavice da bih presadili u “muževniji položaj”, kako su rekli.

Nakon operacije, moje su se ocjene u školi strmoglavile, a sve kroz što sam prošla nije učinilo ništa za rješavanje mojih temeljnih problema s mentalnim zdravljem. Moji su liječnici, sa svojim teorijama o spolu, mislili da će svi moji problemi nestati čim se kirurški preobrazim u nešto što je maglovito sličilo dječaku. Njihove teorije su bile pogrešne.

Lijekovi i operacije promijenili su moje tijelo, ali nisu – jer nisu ni mogli – promijenili osnovnu stvarnost da jesam i da ću zauvijek biti – žena.

Kada je moj specijalist prvi put pitao moje roditelje žele li mrtvu kćer ili živoga transrodnog sina, nisam bila suicidalna. Bila sam sretno dijete koje se borilo jer sam bila drugačija. Međutim, u dobi od 16 godina, nakon operacije, postala sam suicidalna. Sada mi je bolje, ali moji su roditelji skoro dobili mrtvu kćer koju su im obećali moji liječnici. Moj liječnik je skoro stvorio noćnu moru koju su rekli da pokušavaju izbjeći.

Poruku američkim tinejdžerima i njihovim obiteljima

Nikada nisam trebala laž, trebala sam suosjećanje i ljubav. Trebala sam započeti terapiju koja bi mi pomogla riješiti moje prave probleme, a ne potvrditi moju zabludu da bi transformacija u dječaka riješila sve moje “probleme”. Moramo prestati govoriti 12-godišnjacima da su rođeni u krivom tijelu, da imaju pravo odbaciti vlastita tijela i osjećati neugodno u vlastitoj koži. Trebamo prestati govoriti djeci da je pubertet opcija, da misle da mogu izabrati kroz kakvu će vrstu puberteta proći, kao što mogu birati koju će odjeću nositi ili glazbu koju će slušati.

Pubertet je pravo na prolaz u odraslu dob, a ne bolest koju treba liječiti.

Danas bih trebala biti kod kuće s obitelji i slaviti svoj 19. rođendan. Umjesto toga, očajnički molim svoje izabrane predstavnike da nauče lekcije iz drugih medicinskih skandala poput onoga s opioidima, kako bi prepoznali da su liječnici također ljudi i da su ponekad u krivu. Moje djetinjstvo je uništeno, zajedno s tisućama osoba koje su prošle – ili prolaze – proces tranzicije, a koje znam preko naših mreža. Ovo treba zaustaviti! Samo vi to možete zaustaviti, jer je dovoljno djece već žrtvovano od strane barbarske pseudoznanosti. Molim vas, dopustite da ja budem zadnje upozorenje. Hvala!

Ovome zaista ne treba komentara, samo treba upamtiti činjenice i dijeliti ih dalje!