Vježbenici nakon programa duhovnih vježbi navode mnoge promjene koje su doživjeli, a iskustva koja su proživjeli ostavljaju trag za cijeli život, javlja Skac.hr.

Kao zahvalni promatrači Božjih pokreta, SKAC donosi iskustva bivših vježbenika s vjerom da će po njima Bog pozvati i ohrabriti one koji još nisu sudjelovali, za novi ciklus duhovih vježbi u šutnji. Prijaviti se možete do 7. studenog klikom na poveznicu PRIJAVNICA.

Ovo su neka od iskustava polaznika duhovnih vježbi u šutnji:

Slobodnija sam, osjećam se više voljeno od Boga.

Ulaskom u tišinu, shvatila sam koliko nepotrebnih zvukova proizvodim, riječi izgovaram, isprazna djela činim, iz užitka, a bez vrijednosti, koliko se opterećujem nebitnim stvarima i zatrpavam informacijama. Kako su obaveze na vježbama djelovale rasterećujuće i sve poslove radili smo s maksimalnom pažnjom i nježnošću, izbile su na površinu stvari koje sam uzimala zdravo za gotovo.. Naučila sam skinuti sve maske sa sebe i prestati glumiti, shvatiti da me Bog voli onakvu kakva jesam i da ne moram vlastitim radom i trudom zaslužiti Božju ljubav i pažnju, već samo prepustiti se i dopustiti Gospodinu da djeluje po meni. Usporiti kako bih mogla vidjeti gdje je Bog i osjetiti njegovu ljubav i prisutnost…

Postao sam opušteniji i nježniji sa sobom i drugima.

Nakon duhovnih vježbi osjećam se slobodnije, daleko radosnije i sretnije, odvažnije i po prvi puta u direktnom odnosu sa Bogom.

Ja prije vježbi: stalno u žurbi, negdje jurim, osjećam da ništa ne stignem, da me uvijek netko čeka, da kasnim. Boga, tj. molitvu sam stavljala na zadnje mjesto u danu, kada sve obavim, onda tek imam vremena za njega. Nakon DV imam potrebu da mi je On prioritet, makar to nije trenutno u skladu sa svijetom, tj. situacijom u kojoj se nalazim. Imam mir u srcu, za kojim sam dugo čeznula i veću volju i želju učiniti stvari samo Njemu ugodim, ne toliko drugima, što je prije bio slučaj.

Bog me je iznenadio koliko još više blizak može biti. Čekala sam dugo na to. Sigurno, riječ je o rasterećenosti, oštrijoj fokusiranosti za neke stvari, jača odlučnost, pročišćenje vjere i nade, veća čežnja za nebo… Promišljala sam poslije doma o svemu i još uvijek, onako pomalo, kao neka zaljubljena klinka, ali koja ne gubi glavu već diše lakše, hoda sigurnije…

Usporio sam. Počeo sam cijeniti trenutak umjesto da sam nezadovoljan trenutnim stanjem razmišljajući o cilju i koliko sam daleko od njega.

Ono najznačajnije je što primjećujem da sam pronašla duboki mir unutar sebe koji sam toliko dugo tražila. Osjećam se sigurno i spremno za krenuti dalje u život, što nije bio slučaj prije vježbi.

Nakon DV se osjećam zahvalno, slobodnije, nekako lakše, sa željom da više osluškujem i dam se voditi, a manje sama djelujem, imam pouzdanje i želim ono što sam primila dati drugima (a to je sve).