Tijekom 25 godina mijenjao se koncept festivala i organizator, a sadašnji organizator je Pjevačko društvo mladih Trinitas iz Ludbrega. Pedesetak zboraša iz cijele Varaždinske biskupije, uz pratnju benda sastavljenog od mladih iz Varaždinske biskupije i njihovih gostiju, pod dirigentskom palicom Marte Šarec izveli su petnaestak skladbi. Kao solistice nastupile su Gabrijela Deklin i Klara Blažunaj uz pratnju Edija Vugrinca i Nikoline Cirimotić, a Petar Burek je uz klavirsku pratnju Edija Vugrinca recitirao pjesmu Dolazim koja je zaštitni znak Festivala. Tu je pjesmu napisao i skladao pokretač festivala pokojni vjeroučitelj Zoran Havaić. Na festivalu je nastupio i ženski trio: Marija Magdalena Kočila, Marta Mihin i Marta Šarec, a voditelj festivala bio je Branimir Gubić, novinar i voditelj na Hrvatskom katoličkom radiju. 

Mladi su zboraši doskočili nestabilnim vremenskim uvjetima te su svoje prijatelje, obitelj i posjetitelje smjestili u zavjetnoj kapeli kako bi zajedno Gospodina slavili pjesmom i molitvom. Na početku festivala sve je okupljene pozdravio i na zajedništvo potaknuo dosadašnji župni vikar vlč. Mislav Mikac. 

Festival duhovne glazbe “Duga”

Festival duhovne glazbe “Duga”

HKR-ov voditelj Branimir Gubić bio je voditelj festivala

Samom Festivalu prethodila je sveta misa u Zavjetnoj kapeli koju je uz koncelebraciju mons. Josipa Đurkana, rektora Svetišta Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu predslavio vlč. Marko Domiter, biskupov tajnik. Uvodeći u euharistijsko slavlje vlč. Domiter je podsjetio kako je duga znak saveza Boga i čovjeka. Savez je Božja želja da On bude sudionik naših života. 

Vlč. Marko Domiter

U svojoj je homiliji vlč. Domiter poveo okupljene u dvoranu Posljednje večere tumačeći kako je Isusova gesta pranja nogu učenicima bila izraz njegove ljubavi, služenja, predanja koja se učenicima urezala u srce i pripremala ih za trenutak Isusove smrti na križu. „Dolazi ih poslužiti svojom ljubavlju, želi da dožive njegovu poniznu ljubav. Možda su tu gestu, taj čin poniženja lakše doživjeli, nego li njegovu smrt na križu – gdje je za njih prolio svoju Krv. Nisu tada razumjeli njegovo umiranje, mislili su da se to nije smjelo dogoditi, zbog straha su se razbježali. Ali  bili su duboko potreseni gestom nakon večere. Upravo je ta gesta bila uvertira u ono što će se dogoditi na križu, ona ih je pripremila za ono što slijedi, ona je bila tumač potpunoga predanja na kalvariji – služiti i ljubiti do kraja“ rekao je vlč. Domiter. 

Ovo veliko otajstvo Isusove ljubavi za čovjeka ostvaruje se na svako svetoj misi na kojoj smo mi, okupljeni oko euharistijskog stola, sustolnici Isusove posljednje večere. No do tog otajstva, do vjere u Isusovu živu prisutnost u hostiji ne dolazi se gledanjem već vjerom. Upravo u ovom svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu svjedočimo tome kako je nevjeru, sumnju jednog čovjeka, jednog svećenika Bog čudesno iskoristio da na ovom mjestu potakne, oživi i osnaži vjeru mnogih hodočasnika, nastavio je u svojoj homiliji vlč. Domiter. 

Polazeći od navještenog evanđeoskog odlomka, prispodobe o talentima propovjednik je pojasnio kako u slici čovjeka koji dijeli talente, prepoznajemo Boga koji čovjeka obasiplje različitim darovima: „Bog daje čovjeku neizmjerno vrijedne darove: život, poziv, darovi, talenti, sposobnosti, vještine, karizme, službe, životne uloge, karakterne crte, krjeposti i vrline… Netko je spretan s novcem, drugi je odličan glazbenik, treći je vrstan govornik, četvrti je stvoren za rad s djecom, peti je vješt u obradi drva i tako redom… Svakome od nas Bog daje različite darove. Često ne znamo ih cijeniti ili ono što imamo ne prepoznajemo kao Božji dar. Današnji dan je Božji dar, mogućnost da mogu ići u školu, na fakultet, na posao je Božji dar, ono što sam danas jeo jest Božji dar. Ljudi i odnosi – i oni su Božji dar.“

Problem nastaje kada se uspoređujemo s drugima, kada zavidimo na darovima koje je Gospodin dao drugima, a ne otkrivamo koji su naši talenti te za što me Gospodin po njima osposobljava, kada ne vidimo silno povjerenje koje Gospodin ima da ćemo znati iskoristiti njegove darove. Onima koji se vraćaju s umnoženim talentima Gospodin govori: „Valjaš, slugo dobri i vjerni!“, rekao je vlč. Domiter i pojasnio kako upravo ovome trebamo težiti: biti sluga, služiti. „Ne može se biti kršćanin, vjernik u svakodnevnom životu, svećenik, redovnik, redovnica, otac, majka, muž, žena, ako se ne služi.“, a uz služenje dolazi i vjernost tom pozivu, putu i načinu koji smo izabrali dodao je vlč. Domiter te poručio mladima: „Dragi mladi! Vjernost! Isus je najvjerniji. Bog vas nikada ne ostavlja i uči vas da ćete moći imati ispunjen život kada budete vjerni. Vjernost je trajna krjepost. Biti vjeran svome pozivu i životnom poslanju je odgovor na Božju vjernost. Naše nas društvo uči prolaznome užitku, uzmi što ti sada odgovara, a kad se zasitiš baci. Isus nas uči vjernosti. Ljepota života teško se danas prepoznaje u ovome ovdje i sada, osobito kad je teško, kad ne ide, kada se lomiš, kada te križ pritisne na zemlju, kada se čini da nema smisla. Vjernost Isusovim obećanjima može nas učiniti postojanima.“

Treći sluga o kojem govori evanđelje slika je čovjeka koji ne gradi povjerenje u Boga ne pouzdaje se u Njega, za njega je Bog strog i zahtjevan te u strahu od rizika, pogrješke gubi dar i priliku koju mu gospodar daje, ostaje prikovan za zemaljsko, ne pouzdaje se u Gospodina, ne uzdiže pogled prema nebu, kazao je propovjednik te zaključio riječima: „Je li važno koliko smo i koje smo darove od Boga primili? Nije važno. Važno je da ih znamo prihvatiti, baciti se na posao i biti vjeran. Dovoljno je biti vjeran u malome. Jednog dana neću biti pitan zašto se nisam ostvario kao velikani – Mojsije, Ilija, neki prorok, apostol, svetac, bl. Alojzije ili sv. Augustin – pitat će me se zašto nisam ostvario samog sebe, zašto nisam u malome bio vjeran, zašto nisam povjerovao darežljivom Bogu i njegovoj vjernosti.“