“Odrastam u loptu. Loptu koja nema svoj dom. Loptu koju jedan tjedan šutnu u jedan stan, a drugi tjedan u drugi, loptu koju kad im smeta šutnu u kut, nabiju je svom snagom. Odrastam u loptu koja nema svoj stalni dom, loptu koja nema svoju sigurnost, a ni značenje. Nadam se da će jednog dana ova lopta dobiti svoj dom, da ju više neće biti potrebno prebacivati iz stana u stan. Nadam se…”

Riječi su koje je u svom sastavku na temu “Odrastam u…” napisala jedna učenica na satu vjeronauka. Na trenutak sam zastala. Srce mi je pucalo. Duboko u sebi znala sam da ne može ostati na tome. Znala sam da ne smije biti “samo” pročitano, jer to nisu bile samo prazne riječi. To su bile riječi u koje je stao jedan život, jedna borba i neizvjesnost, riječi u koje je stalo srce koje krvari. U tih nekoliko redaka stalo je sve ono što ona proživljava i nosi u srcu.

Nisam htjela pustiti to tek tako. “Nešto” u meni me je nagnalo da uzmem olovku i napišem: “Lopta nije kriva što igrači nisu trenirali, nije kriva što igrači nisu bili spremni za utakmicu. Ta lopta ima Trenera koji za nju sprema najbolje utakmice!”.

Vjerujte mi, u tom trenutku, u učionici sam susrela Isusa koji nosi svoj križ i treba svoga Šimuna Cirenca.

Svi su izašli iz učionice, ostale smo samo ona i ja. Suze su nam se slijevale niz lice, ona je skrivala pogled, ali odisala je snagom koju nosi u srcu. Znala sam da u sebi skriva bogatstvo. Vjerujte mi, u tom trenutku, u učionici sam susrela Isusa koji nosi svoj križ i treba svoga Šimuna Cirenca. Srela sam djevojku koja pada od težine križa i koja vapi da joj se pruži ruka kako bi nastavila svoj hod prema cilju.

Pobjeda na terenu

Otad je započela njezina borba, njezina utakmica u kojoj ona sve više i više pobjeđuje. Vjerujem da je Trener sigurno ponosan dok gleda njenu igru, dok gleda kako ne odustaje, kako Mu iz dana u dan sve više vjeruje. Priznajem da sam i ja jako ponosna, kao onaj neki mali pomoćni trener. Ta djevojka u svoje utakmice danas uvodi nove igrače i pokazuje im put prema Njemu s kojim jedino dolaze one prave pobjede.

Vjerujem da je Trener sigurno ponosan dok gleda njenu igru, dok gleda kako ne odustaje, kako Mu iz dana u dan sve više vjeruje.

Nije lako prihvatiti svoju svakodnevnicu, situacije u kojima se nalazimo, ali je puno lakše kada sve to predamo Njemu. I, dan po dan, s Njime ostvarujemo novu pobjedu, baš kao ona.

Isusova produžena ruka

Možda se pitate zašto ovo pišem. Pišem jer znam da netko sad među vama pati zbog situacije u kojoj se nalazi, jer nekome među vama krvari srce, jer se osjeća napušteno, odbačeno, neprihvaćeno. Možda se netko među vama osjeća poput lopte ‘koju šutaju iz stana u stan’, ali ne brinite, postoji izlaz i ima puta do pobjede.

Također, pišem ovo da posvijestim i vama i sebi kako svatko od nas ima svoju borbu i svoju bol. Pišem ovo da vam pokažem kako je malo potrebno da netko otvori svoje srce i podijeli s nama svoju bol, svoj križ. Pišem ovo da vas potaknem da se osvrnete oko sebe jer možda netko u vašoj blizini ovoga trenutka treba baš vaš zagrljaj, pogled, stisak ruke i jedno: ‘Kako si?’.

Pišem ovo da vas potaknem da se osvrnete oko sebe jer možda netko u vašoj blizini ovoga trenutka treba baš vaš zagrljaj, pogled, stisak ruke i jedno: ‘Kako si?’.

Često zaboravimo kako nas Gospodin šalje jedne drugima, zaboravimo da smo mi Njegova produžena ruka u ovome svijetu, zaboravimo da smo mi taj zagrljaj kojeg On šalje uplakanoj duši i srcu koje krvari. Možda nam se dogodi da tražimo Gospodina, ali Ga ne uspijemo prepoznati, jednostavno se mimoiđemo s Njim.

Dragi čitatelju, zastani na tren, pogledaj sebe, svoj život, pogledaj brata i sestru pored sebe i pronađi Gospodina. I zapamti: ako imaš pravog Trenera, svaka utakmica bit će dobivena. Nije bitno koliko utakmica odigramo, nego s kime ih igramo.