Standardno predavanje u ovom se susretu pretvorilo u razgovor između voditelja i predavača pa su time njihova izlaganja podijeljenja u dva dijela: predavači su prvo svjedočili o svojim životima, a u drugom dijelu odgovorili su na pitanja. Svojim su svjedočanstvima i odgovorima na pitanja potaknuli publiku na ramišljanje, a mladima posvijestili važnost donošenja odluka.

Don Luka je svoje svjedočanstvo započeo razgovorom o sportu. Otkrio je kako je oduvijek imao ‘žicu‘ za sport, da je uvijek bio talentirani mladi igrač košarke i član državne reprezentacije. Samim time život mu je bio ispunjen višesatnim treninzima, a zbog samog sporta bio je operiran čak četiri puta zbog čega je prolazio brojne rehabilitacije. Za razliku od don Luke, don Antun je u svojoj prošlosti težio da napravi nešto veliko od svoga života. Bavio se atletikom i uvijek je htio biti brži od drugih. U to je vrijeme bio ateist i nevjernik, počeo je svirati gitaru, a za uho mu je počela ‘zapinjati‘ duhovna glazba. Čak mu je otac ateist i nevjernik donosio kazete sa duhovnom glazbom.

Oduševljen sam spoznajom da je Isus Krist živ.

Moguća prekretnica u don Lukinom životu bila je ozljeda zbog koje je pauzirao kao sportaš, ali nakon koje je nastavio igrati košarku. Kazao je kako ozljedu ne vidi kao kočnicu već kao pravi
put na kojemu se on trebao pronaći kako bi doživio istinski susret s Bogom. “Oduševljen sam spoznajom da je Isus Krist živ”, istaknuo je predavač don Luka. Nakon srednje škole, don Luka je
upisao Pravni fakultet jer nije znao što će i kako upisati, a velika je prednost bila što se mogao baviti sportom uz fakultet. Shvatio sam da pravo nije uopće moj životni poziv tek kad sam
završio fakultet i zatekao se usred parnice u jednoj sudnici. Tek sam tada u potpunosti otvorio oči, istaknuo je predavač.

S druge strane, don Antun je često volio biti u pravu, a često je ispadao u krivu, a u tu rubriku je upadao i izbor fakulteta. Don Antun je zarađivao svirajući, istaknuvši kako je za vrijeme jednoga ljeta zaradio više nego oboje njegovih roditelja cijelu godinu. Znao je da je to lijepo, ali shvaćao je i da je opasno tako živjeti. Jednom je prilikom čuo govor Tomislava Ivančića i poželio znati sve što on zna. Ubrzo je prekinuo studiranje i odlučio se za teologiju. Ključan trenutak odlučivanja i biranja u njihovim životima bio je poziv na svećeništvo. Don Luka je imao djevojku i često se čudio kako netko može biti Božji i biti radostan u isto vrijeme. Važnu je ulogu u ovoj situaciji odigrala zajednica na čijem je susretu don Luka sasvim slučajno završio i na čije je susrete počeo sve intezivnije odlaziti. Ističe kako ga ja nakon tri mjeseca Božja ljubav zahvatila iznutra i izvana, kako je tek tada zapravo shvatio da postoje i Bog i Duh Sveti i đavao.

“Zakačio sam se za 143. psalam kojega sam ponavljao mjesecima s nakanom da mi Bog pokaže zašto me stvorio sve dok mi se u srcu nije javio Božji, nenametljivi glas koji mi je posvijestio kako je lijepo biti svećenik”.

Bio je u vezi sa djevojkom čak tri godine, čak su bili zaručeni, a kroz korizmu i uz molitvu shvatili su da nisu jedno za drugo.

Patim za tim da se oženim otkad znam za sebe, rekao je don Antun koji je publici priznao da se prvi put zaljubio u svoju učiteljicu. U razgovoru s voditeljima istakao je kako se jako teško zaljubljuje i kako je često patio za curom jer mu je nedostajala kad nije s njim, a kad su zajedno, on nije znao što će s njom. Često je osjećao prazninu i neispunjenost u takvom odnosu. Bio je u vezi sa djevojkom čak tri godine, čak su bili zaručeni, a kroz korizmu i uz molitvu shvatili su da nisu jedno za drugo. Nije bilo lako maknuti se od te osobe, a ja sam se osjećao kao čovjek kojega operiraju bez anestezije, istaknuo je don Antun. Danas su sretni i ispunjeni: ona u braku, a ja kao svećenik.

Važno je da nam Bog na životni put stavlja autentične osobe koje žive ono što govore i koje nas upućuju na pravi put.

Razgovor o pozivu produbljen je pitanjima vezanim za okolinu pa je tako don Luka istakao kako u njegovoj okolini nije bilo problema i da nitko nije imao ništa protiv njegovoga poziva, ali naglašava kako se danas mladi suočavaju sa ogrmonim pritiskom oko sebe i neprihvaćanjem poziva kojega osjećaju. Važno je da nam Bog na životni put stavlja autentične osobe koje žive ono što govore i koje nas upućuju na pravi put.

Don Antun je, s druge pak strane, istaknuo kako njegov put formacije nije bio jednostavan ni lagan, nije bio shvaćen nego otpisan, ali Bog mu je svejedno dozvolio malo očišćenje. U takvim trenutcima ne treba očajavati nego prepustiti Bogu da radi svoje. Don Antun je istaknuo kako je važno vršiti Božje zapovijedi (u odnosu s Bogom i u odnosu sa ostalim stvorenjima), koristiti se molitvom i krunicom koju nam je Bog po svojoj Majci dao za njegovanje kreposnoga života i iskreno se moliti za pravoga duhovnika koji će me voditi na mome životnome putu. Kako bismo spoznali je li nešto naša želja ili Božja volja, moramo stvoriti prostor i vrijeme kako bismo u srcu moli osluškivati Božji poziv koji nam govori gdje nas Bog želi tijekom dana. Sve što čitamo i gledamo rastresa nas i ne ostavlja prostor za Boga. Majka svete Male Terezije šetala je preko mosta, kraj nje je šetao momak, a ona u srcu čuje glas koji joj govori da je ovo njen budući muž. Ona je bila žena molitve, živjela u Božjoj prisutnosti i zato je čula Božji glas. Znamo da je to bio autentičan glas Božje ljubavi jer su stvoreni preduvjeti za takvu situaciju. Trebamo stvoriti uvjete svojem srcu da bi nas Duh Božji mogao voditi. Na pitanje postoji li samo jedan put kojim nas Bog vodi, don Antun ističe kako nam Bog daje putokaze. Što veća intimnost s Bogom, posvetiti se svetoj misi i molitvi i klanjanju i kontemplaciji ako želiš vršiti volju Božju. Bog će ti dati znak. Bog onima koji ga ljube okreće sve na dobro. Pusti Bogu da vidiš gdje ćeš Bogu dati najveću slavu i gdje ćeš najviše duša odvest u Nebo.

Pusti Bogu da vidiš gdje ćeš Bogu dati najveću slavu i gdje ćeš najviše duša odvest u Nebo.

Don Luka je istaknuo kako su i poziv na brak i poziv na svećenstvo dva jednako uzvišena poziva koje nam Bog stavlja na naše životne puteve. Don Antun ističe: „Nekim se stvarima narav raduje, a duša se guši, dok se drugim stvarima narav opire, a duša raduje.“ Jednako tako se i mi osjećamo u trenutcima kad smo na pogrješnom, odnosno na pravom životnom putu. Na pitanje ima li dovoljno putokaza za mlade u današnjem svijetu, don Luka je istaknuo kako je susret Hrvatskoga nadzemlja jedan od putokaza na kojim Bog preko svećenika progovara. Na ovakvim se susretima i mjestima može doživjeti nešto neobično. Sadržaji s kojima smo bombardirani izolirani su od religioznih stvari, a to je čovjekovoj duši potrebno, potrebno joj je da gradi odnos s Bogom.

Don Antun naglašava kako je važno poniziti se pred Gospodinom kako bismo dobili prave znakove i kako bismo dobili u život nekoga tko će nas ispravno savjetovati jer Bog osjeća korake koje želimo napraviti i daje nam hrabrost za iste.

Božja je volja zlatan put ljubavi Nebeske za svakoga od nas.

Na kraju samoga razgovora predavači su poslali poruku mladima: Božja je volja zlatan put ljubavi Nebeske za svakoga od nas. Ona je najblagoslovljenija, najplodonosnija, najsmislenija, ali i najzahtijevnija. I na tom putu nam nije i neće nam biti lako. Bog je i svom Sinu ponudio križ, tako ćemo i mi završiti na križu u slavi jer je Božja volja najsavršenija i ne može ih biti stotinu
najsavršenijih. Jedna je jedina. I čovjek može odbiti volju Božju pa umjesto autocestom, kroz život putovati starom cestom. Svi imamo isti cilj samo se starom cestom malo više napatimo. I nikad nije kasno! Bog je toliko savršen otac da, bez obzira u kojoj se životnoj dobi nalaziš, On ti dopušta da činiš i vršiš volju Njegovu jer nigdje ne kasniš. Tako je lijepo znati da Bog vodi moj život i da nas Božja ljubav vodi i do drugih, a ne samo do najbližih, jer važno je koliko ćemo duša u Nebo povesti. Božji se plan preko mene odnosi i na druge ljude. I za sam kraj: „Izvan volje Božje – križevi se množe. Ništa bolje od Božje volje.“ Bit će dobro za mene kad budem u potpunosti pripadao Bogu.

Susret je glazbeno animirao SKAC bend, a Hrvatsko se nadzemlje pobrinulo za dramski i voditeljski dio susreta. Od dramskih videouradaka prikazane su Zanimljivosti, film o Boži i Barutu, film „Odlukokocka“ te skeč o izgubljenom Ivanu. Cijeli je susret zaključen prigodnom meditacijom i kratkim, prigodnim domjenkom. Sljedeći susret Hrvatskoga nadzemlja održat će se u listopadu na početku nove akademske godine.