“Putujući jednom prilikom vlakom kući, zamijetila sam jednu zanimljivost. Osim što je većina ljudi na stanici i u vlaku bila zadubljenih pogleda u svoj mobitel, posebno se istaknula jedna žena. Dok je čekala da uđe u vlak, neprestano se gledala u prozore. Mijenjala je poze, promatrala se iz svih kuteva. Mijenjala je izraze lica kao da pozira za neku fotografiju. Nekoliko trenutaka kasnije, ušla je u vlak, u kupe u kojem sam i ja sjedila. Putovala je svega nekoliko stanica, no cijelim se putem fotografirala. Katkad se čak i ljutila jer fotografije nisu ispadale onako kako je ona htjela. Mijenjala je kuteve fotografiranja, izraze lica i geste, ne obazirući se na ostale ljude u kupeu. Promatrajući nju, počela sam razmišljati i o drugim ljudima koje sam u nekim situacijama znala vidjeti da čine isto to. Shvatila sam da je danas jako rašireno fotografiranje samoga sebe te da to na neki način predstavlja životni stil. Kako sam bila u potrazi za temom koju je vrijedno istražiti, ovo mi je iskustvo došlo kao naručeno.

Zbog sveprisutnog selfie fenomena, vidljivog danas na gotovo svakom koraku, ova je tema prepoznata kao bitna za istražiti, a dodatna je motivacija mojem istraživanju bila činjenica da u Hrvatskoj nema istraživanja koja spomenuti fenomen stavljaju u odnos s drugim varijablama kao što je to slučaj u stranim istraživanjima.

U ožujku 2019. godine provedeno je istraživanje o selfie fotografijama na populaciji studenata u Hrvatskoj. Uzorak čini 530 studenata i studentica koji fakultete pohađaju na području Republike Hrvatske. Od ukupnoga uzorka 85,8 % su žene, a 14,2 % muškarci. Iako je nejednaka raspodjela ispitanika po spolu prikazana kao metodološko ograničenje, to ne umanjuje vrijednost ovoga istraživanja, kao ni dobivenih rezultata koji se u velikom dijelu slažu s rezultatima stranih istraživanja. U istraživanju su korištene dvije validirane skale – skala samopoštovanja (Rosenberg, 1965) i skala mentalnog blagostanja (WEMWBS, Warwick Medical School, 2007) te jedna novokonstruirana skala za potrebe ovog istraživanja, a tiče se navika i učestalosti fotografiranja i objavljivanja selfie fotografija. Istraživanje je provedeno online (Google obrazac), a najvažniji rezultati navode se u daljnjem tekstu.

Foto: Pixabay

Više se fotografiraju žene

Jedna od točaka istraživanja bila je i koliko se često studenti fotografiraju. Najveći broj ispitanika fotografira selfije od nekoliko puta tjedno ili jednom tjedno do nekoliko puta mjesečno (57,74 %). Osvrnemo li se na objavljivanje, najveći broj ispitanika, njih 62,5 %, objavljuje selfie fotografije jednom mjesečno ili svakih nekoliko mjeseci. Onih koji ne fotografiraju selfije je 5,85 %, a onih koji nikada ne objavljuju je 19,2 %. U učestalosti fotografiranja i objavljivanja selfie fotografija tražile su se razlike s obzirom na spol i dob. Uočena je pritom statistički značajna razlika u učestalosti fotografiranja s obzirom na – osobe ženskoga spola češće fotografiraju od osoba muškoga spola. Također, utvrđena je statistički značajna razlika u učestalosti objavljivanja s obzirom na spol. Osobe ženskoga spola učestalije objavljuju selfie fotografije često do srednje često (njih 169) od osoba muškoga spola (njih 11).

Selfie / Foto: Pixabay

Selfiji rašireniji među mlađima

Zanimljive su razlike uočene i s obzirom na dob ispitanika. Istraživanjem se utvrdilo da češće fotografiraju i objavljuju selfie fotografije osobe mlađe životne dobi. Što se tiče samopoštovanja i mentalnog blagostanja, utvrđeno je kako osobe koje nikada ne fotografiraju selfie fotografije ili ih fotografiraju rijetko imaju viši rezultat na skali samopoštovanja.

Traženje pažnje, zabava ili bijeg od svakodnevice?

U podlozi ovoga istraživanja dakako leži istraživanje motivacije za fotografiranjem i objavljivanjem selfija uopće. Autori koji se bave selfie fotografijama u pravilu ne dijele motivaciju za fotografiranjem selfie fotografija od motivacije za objavljivanjem. U ovom je istraživanju to podijeljeno iako se motivacija za objavljivanjem katkad može gledati i kao motivacija zbog koje je fotografija uopće nastala. Unatoč tome, rezultati dobiveni u ovom istraživanju u određenoj se mjeri poklapaju s rezultatima različitih stranih autora, što ih čini vrlo zanimljivima i vrijednima za područje selfija koji su u Hrvatskoj slabije istraženi. Ranija (strana) istraživanja ukazuju na pet glavnih motiva – traženje pažnje, komunikacija, stvaranje svojevrsnoga suvenira/uspomene, zabava te bijeg od svakodnevne rutine (Kearney, 2018; Sung i sur., 2016).

Tvrdnja ‘Slikam selfie fotografije kako bih obilježio/la određeni trenutak’ može se protumačiti kao ekvivalent motivu koji ističu različiti autori, a tiče se stvaranja suvenira i uspomena. S tom se tvrdnjom slaže ili u potpunosti slaže čak 72,8 % ispitanika.

Također, ističe se i tvrdnja ‘Slikam selfie fotografije kada je lijepa okolina u kojoj se nalazim’ s kojom se slaže ili u potpunosti slaže 66 % ispitanika.

Slično se tumači i tvrdnja ‘Objavljujem selfie kada sam na zanimljivom mjestu kako bih pokazao/la gdje sam’ s kojom se slaže ili u potpunosti slaže 44,7 % ispitanika.

Određene su sličnosti uočene i o pitanju komunikacije kao motiva za fotografiranje selfie fotografija. Naime, 43,8 % ispitanika slaže se ili u potpunosti slaže s tvrdnjom ‘Slikam selfie fotografije kao bih ih mogao/la poslati svom partneru/ici’. Kearney (2018) je komunikaciju u ulozi motivatora opisao kao sredstvo stvaranja i održavanja odnosa, a selfie fotografije, koje imaju visoku razinu osobnosti, predstavljaju odličan način otkrivanja informacija o osobi, što posredno utječe na kvalitetu odnosa između dvije osobe.

U ovom istraživanju postoje četiri tvrdnje koje bi se mogle pripisati traženju pažnje kao motivu za fotografiranje i objavljivanje selfie fotografija. Prva od tih tvrdnji, s kojom se ujedno slaže najveći broj ispitanika – njih 27,9 %, glasi: ‘Objavljujem selfie fotografije da pokažem nešto novo na sebi (odjeća, šminka, frizura i sl.)’. Druga je tvrdnja ‘Objavljujem selfie fotografije kako bih privukao/la pažnju određenih osoba’ s kojom se slaže ili u potpunosti slaže 17,2 % ispitanika. Treća i četvrta tvrdnja u skladu su s navodima Kearneya koji uz traženje pažnje usko veže sakupljanje lajkova i pozitivnih komentara. Tvrdnje su ‘Objavljivanjem selfie fotografija tražim potvrdu od drugih da izgledam dobro’ (slaže se 13,6 % ispitanika) te ‘Objavljujem selfije da dobijem što više lajkova i pozitivnih komentara na društvenim mrežama’ (slaže se ili u potpunosti slaže 10,3 % ispitanika). U ovom se istraživanju ističe i tvrdnja ‘Slikam selfie fotografije kada se osjećam lijepo’ s kojom se slaže ili u potpunosti slaže 71,7 % ispitanika. Kearney kao motivaciju dodaje i samo-prezentaciju koju definira kao predstavljanje sebe na poželjan način. Dakle, fotografiranje selfie fotografija u trenutcima kada se osoba osjeća lijepo može se interpretirati kao način samo-prezentacije na poželjan i privlačan način.

Situacije poput one sa ženom iz vlaka, na početku ovoga teksta, danas nisu rijetkost. Živimo s tehnologijom, okruženi smo njome, pa i svime što ona nosi. Kako će utjecati na svakog od nas ovisi o mnoštvu čimbenika. U svakom slučaju, najveća je vrijednost ovoga istraživanja stvaranje slike o hrvatskim studentima i njihovom odnosu prema selfie fotografijama. Iako je generalizacija na cijelu populaciju studenata ograničena, rezultati ipak ukazuju na neke činjenice koje do sada nisu bile poznate. Stoga se ovo istraživanje može gledati kao dobar uvod za neka nova istraživanja ovoga sve učestalijega fenomena.”

Naslovnica nove Kane