Sjećam se dana kad je moj otac primijetio moj zaručnički prsten. Sjedili smo za stolom i bio je vrlo iznenađen kad je vidio prsten. Svojoj kćeri je održao pravi očinski govor, piše Alesandra iz talijanske zajednice “5 kruhova i 3 ribice”, a prenosi  Aleteia. U međuvremenu, dok je pokušavao spoznati što taj prsten znači, u više je navrata naglasio koliko je obitelj važna, pa koje su ključne životne vrijednosti koje su mi prenijeli on i moja majka, pa koliko je pohvalno razmišljati o ozbiljnoj vezi s Francescom, ali…

Obitelj je na prvom mjestu, ali…

“Alesandra, moraš shvatiti da je obitelj najvažnija. Obitelj je na prvom mjestu, ali ne biste trebali improvizirati: prvo morate diplomirati, a zatim morate pronaći dobar posao po mogućnosti trajan, i uštedjeti novac za kupnju lijepe kuće. Tek tada dolazi vjenčanje. ” 

„Oprosti oče, ali tada obitelj nije na prvom već na posljednjem mjestu, nakon što si učinio sve ostalo. Za sklapanje braka ne traže te diplomu, najčešće pitaju jesmo li krizmani.” (Mogla bih priložiti fotografiju oca kako nepomično sjedi kao da ga je udario grom). Nakon nekoliko minuta koliko mu je trebalo da dođe k sebi, pogledao je majku u oči i rekao: “Izgubili smo je.” Htio je reći kako mu je jasno da ću uskoro zauvijek otići od kuće i vjenčati se.

Čemu žurba? Zašto ne pričekati da sve bude savršeno?

Ali istina je bila drugačija. Zapravo, Francesco i ja već smo donijeli odluku da se vjenčamo. Već smo odredili datum i odabrali crkvu. Zaručili smo se jedne večeri poslije mise nakon što su svi napustili crkvu, uz kratki svećenikov blagoslov, s buketom mirisnih crvenih ruža i upaljenom svijećom. Zagrlili smo se i rekli si sve što bismo željeli raditi zajedno kao supružnici. Nismo htjeli nikome reći jer se činilo predragocjenim, a ponajviše zato jer smo očekivali burne reakcije. Ponajprije zato jer sam imala samo 19 godina (mjesec dana nakon braka napunila sam 20), bez diplome, bez stalnog posla, bez stana, i prije svega bez trudnoće. Čemu onda takva žurba? Zašto u dvadesetima? Zašto ne pričekati da sve bude savršeno? Zašto tako brzo?

“Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob.” (Iv 20,4)

Ivan i Petar bili su u žurbi dok su trčali do groba kako bi vidjeli uskrslog Isusa. Brzina neočekivane ljubavi, ljubavi koja želi sve od vas. Ljubav vas ne pita jeste li već položili sve ispite niti imate li zajamčeni izvor prihoda. Mislim da udaja za posao na neodređeno vrijeme (samo kad bih ga mogla naći!) nije ništa bolja od ostalih. Također mislim da čak ni brak između dvoje diplomaca ne vrijedi ništa više. Ali sigurna sam da definitivno postoji bolji brak u kojem uz supružnike postoji i treća osoba: Gospodin. Mislim da je brak prema Božjem planu definitivno ljepši i zabavniji jer supružnici nisu sami već im netko stoji uz bok u nevolji, Netko tko ih podržava kad ti ne ide i tko im je Otac.

Oduvijek sam molila Boga za milost kako bih već u mladosti razumjela kamo me zove.

Činilo mi se važnim ne gubiti vrijeme s onim što je lagano već se posvetiti onome što je bitno. Za mene je Bog uvijek bio na prvom mjestu, a moj poziv prije svega način na koji bih mu trebala služiti, ono mjesto gdje se mogu dati i gdje ga mogu susresti. Zašto staviti nešto drugo ispred toga, zašto čekati? Ljubav zove. Ljubavi se žuri.

Nakon gotovo osam godina braka još uvijek nemamo svoj dom niti posao na neodređeno vrijeme, a još nisam ni diplomirala (posljednje ispite dat ću u srpnju!). Ali imamo sve više i više sigurnosti: nered nakon opranog rublja koji treba izvjesiti, supruga koji je neprestano uz mene, naš svaki dan je novi dan između veselja i prepirki, naša divna djeca sa svojom kroničnom raspojasanošću, Božja providnost. Četiri smo puta promijenili zemlju i jezik, preselili se tisuću puta, ali svoj cilj nismo izgubili iz vida. Žurba nas još nije napustila.