Ton Smerdel rođen je 1904. na otoku Silbi. Radio je kao gimnazijski profesor u Sinju i Bijeljini. Poslije II. svjetskoga rata radio je u Društvu svetoga Jeronima, a od 1955. do 1966. kao urednik u Leksikografskom zavodu. Klasično obrazovan, s posebnom osjetljivošću za romansku kulturu, blizak katoličkoj književnoj struji, kritičar njegovana ukusa i prevodilac, bio je hrvatski i latinski pjesnik. Njegova je lirika uglavnom spiritualne tematike. To osobito vrijedi za zbirke „Drvorezi“, „Duša u plamenu“ i „Moji psalmi“ iz 1968. U posljednjoj zbirci Smerdel se postupno oslobodio vezanoga stiha, oslonio se na ritam psalama i uspio neutralizirati uporabu klasične biblijske i kršćanske motivike koju su mnogi pjesnici znali pretjerano koristiti, želeći svjedočiti svoju religioznost.

‘Sklapam ruke’

Marijo Majko, sklopi mi zjene,

o Ti milosti puna, ne daj da dijete tvoje vene!

Ti si vječno bijela, pjesma si moja cijela,

jer duša mi mlada tobom se zanijela.

O Majko, vječno Ti si lijepa,

zato se od čežnje za tobom srce moje cijepa.

O zvijezdo pučine,

tebe će duša voliti trajno i sveto!

O zvijezdo najsjajnija sred nebeske modrine!

O ljubavi moja, jedina i čista

učini da ljubav mi ova uvijek u srcu blista!

Iz očiju ukloni nam tugu,

a u času smrtnom pokaži vječnu dugu.

O Ljiljane, iz nebeskog vrta krasni,

o dane željni i uvijek jasni,

grč nam boli sa usana posuši,

a na molbe naše Ti se, Divna, ne ogluši!

Ti kao zvijezda nad mladošću našom

svjetlošću sunčanom sjaji vječnom!

O Jedina,

ti u čas smrti blago priđi

i kao nada sveta u srce siđi!