Najpoznatiji Vrgorčanin, Augustin Tin Ujević, rođen je 1891., a preminuo je u Zagrebu 1955. Pisac raznolika opusa, danas je najpoznatiji po svojoj pjesničkoj ostavštini. Tin Ujević u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu, studira hrvatski jezik i književnost, klasičnu filologiju i filozofiju i za to vrijeme blizak je Matošu i njegovu književnom krugu. Kasnije raskida s matoševskom tradicijom te emigrira u Pariz.

Za vrijeme boravka u Parizu nastaju njegove pjesničke zbirke ‘Lelek sebra’ i ‘Kolajna’. U njima je vidljiv simbolistički i esteticistički utjecaj francuskih autora, Baudelairea, Verlainea i Rimbauda. U vrijeme kad Ujević piše ove zbirke, živi gotovo bez ikakvih materijalnih sredstava i tada se počinje graditi slika o Ujeviću boemu koji živi nekonvencionalno i prekomjerno uživa u alkoholu. U književnom smislu, upravo su mu te dvije zbirke donijele ugled.

U ‘Kolajni’ se javljaju ljubavne pjesme s intertekstualnom podlogom koju gradi na pjesničkoj tradiciji od srednjovjekovne trubadurske lirike do modernizma. U ‘Leleku sebra’ nalazi se i njegova najpoznatija pjesma, ‘Svakidašnja jadikovka’. Pjesma je prožeta biblijskim motivima i vapajima Bogu. Pjesnik se osjeća napušteno i usamljeno te od Boga traži da ispuni svoja obećanja.

Ujevićev život 1930-ih obilježen je lutanjem. Boravi u Beogradu, Sarajevu i Splitu, a od 1940. trajno živi u Zagrebu. Zbirke ‘Auto na korzu’, ‘Ojađeno zvono’ i ‘Žedan kamen na studencu’ vedrijih su tonova. U njima se javlja ideja zajedništva i pogled na svijet postaje optimističniji.

Ujević se počinje više baviti društvenim pitanjima, ljudskom veličinom, a pjesme su mu prožete kozmičkim spiritualizmom, kao na primjer u pjesmi ‘Visoki jablani’ i ‘Pobratimstvo lica u svemiru’.

Ujević je bio erudit i vrstan poznavalac jezika. Uzdržavao se prevođenjem poezije i proze. Prevodi Baudelairea, Rimbauda, Whitmana, talijanski i kinesku poeziju, Prousta i Conrada.

Poznat kao pjesnik nekonvencionalna života, boem, Tin Ujević u hrvatskoj će književnosti biti zapamćen kao pjesnik koji je pomirio klasično i moderno.(bp)

‘Molitva Bogomajci za rabu božju Doru Rembot’

I

Pred tvojim slavnim, Majko, dražima,
ja pjan i besan, sasvim nedostojan,
ko trska lak, ko dijete nepostojan,
u mraku klonuh s crnim lažima.

I kost, i mozak bol izažima;
a teško onom ko je, nespokojan,
u jadu srećan, a u sreći zdvojan
lutao noćnim, sâm, pejzažima.

– I nigdje nije našo obećane
ljubavi, nigdje grijehu oproštenja,
i nigdje nije našo rosne mane,

i nigdje čistog srebra Pozdravljenja,
i nigdje nije našo Vivijane,
i nigdje krvi svetog Otkupljenja. –

II

Blažena Gospo moje sijede majke,
Marijo, zvijezdo bijelih naraštaja,
s usnice tvoje, s ruku punih Sjaja,
ja popih prve neborajske bajke.

Srce je Majke srce Bogomajke:
ja znam da mnogi ljudski grijeh utaja,
i znam da srodne duše srećom spaja,
izlaže astar povrh gnjevne hajke.

I ti što znadeš za čim plače plot
i tugu cvijeta bereš očima,
znat ćeš i zašto evo postah Got.

Znat ćeš i zašto mene obli pot
i zašto moja tužba počima
za svetu ženu Doru Remebot.

III

O pred te noge s punim ritmom sfera
zavjet u staklu položimo suze.
Pred svete noge nek se s plačem spuze
plameno srce dviju hemisfera.

Nek zemsku ljubav spasi rajska vjera,
Sveta Madona naše svjetske Muze,
i nek uz tihi jauk kornemuze
razvije duša sokolova pera.

Ljubav je Bog, ne Dzeus ni Sabaot,
i zato nek je sanak blagoslovljen,
i neka pada drač i trnski plot;

Majka je Bog, ne Dzeus ni Sabaot,
i nek me čuje, kada vapim slomljen
za rabu božju Doru Remebot.

IV

Svete joj oči kazuju: nevina,
a bijele ruke dršću rajskom strasti.
U njenom vrtu znadoše se srasti
i oganj ruže, i nevinost krina.

Glas joj je tužan kao jek dolina
gdje jaganjac je izašao pasti,
a u tom paklu što me može spasti
do njena zlatna, plava Mjesečina?

Pred njenim likom da se skromno klekne
u slavu bola i u slavu snova
kao pred neki živi Jeruzalem.

I da se plače, i da se vjera rekne,
i svaki uzdah bude Vita Nuova,
a svaka suza drugi sjajni alem.