Primio si dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. (Lk 16, 25)

Liturgija dana (5. ožujka):

Prvo čitanje:
Jr 17,5-10
Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka; blagoslovljen koji se uzdaje u Gospodina.

Ovako govori Gospodin: »Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom i srce svoje od Gospodina odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj.
Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je stablu zasađenu uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kada dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine ne prestaje donositi plod.«
Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne? Ja, Gospodin, istražujem srca i ispitujem bubrege, da bih dao svakom po njegovu vladanju, prema plodu ruku njegovih.«

Psalam:
1,1-4.6
Blago čovjeku koji se u Gospodina uzda.

Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih,
ne staje na putu grešničkom
i ne sjeda u zbor podrugljivaca,
već uživa u Zakonu Gospodnjem,
o Zakonu njegovu misli dan i noć.

On je ko stablo zasađeno
pokraj voda tekućica
što u svoje vrijeme plod donosi;
lišće mu nikad ne vene,
sve što radi dobrim urodi.

Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!
Oni su ko pljeva što je vjetar raznosi.
Jer Gospodin zna put pravednih,
a propast će put opakih.

Evanđelje:
Lk 16,19-31

U ono vrijeme reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.«
»Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada, u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’ Nato će bogataš: ‘Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže mu Abraham: ‘Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ‘O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Antun Faltak:

U ovome tjednu naš pogled bio je upravljen Isusu koji se preobrazio pred nama – njegovo preobraženje otvara nam oči, da vidimo na koji način mi svoje živote trebamo obratiti i preobratiti. U ovoj prispodobi koju Isus govori farizejima, promatrat ćemo upravo poglede dvojice, nekog bogataša i nekog siromaha, imena Lazar.

Ako bi mislili da je prokletstvo biti bogat, i lijepo obučen, i dobro isranjen, a da je blaženstvo biti siromašan, i gladan, i gol i bos, onda bi doista život i spasenje bilo jednostavno, binarno, dualističko. Onda bi već Adam bio prvi prokletnik jer mu je sve bilo dano. No, siguran sam da Bog za nas, svoju djecu, želi i priprema upravo život pun izobilja, mira, spokoja.

Obećao nam je da će nas uvesti u svoju kuću koju nam je pripravio, na gozbu bez kraja. Da će nas zaodjenuti u najljepše haljine, kao svoje zaručnike i zaručnice, kao svoje sinove i kćeri.

Bog za nas, svoju djecu želi dobro, obilje, bogatstvo, napredak, mir, slobodu, ostvarenje.

Kako je onda ovaj bogataš, koji je već za ovoga života ostvario bogatstvo, sitost i obilje, završio u mjestu muka? Nije on završio u mjestu muka radi bogatstva, sitosti i obilja – nego – jer u svome bogatstvu, sitosti i izobilju nije vidio nikoga pored sebe, nije trebao ni želio nikoga osim sebe. Njegov pogled nije sezao dalje od njegova stola. Njegovo srce našlo je utjehu, zadovoljilo se bogatstvom i punim stolom pred njim.

Doista, tek kada sve izgubi, u mjestu muka – njegove će se oči otvoriti i gledati će na daleko – već izdaleka će primijetiti nekog Lazara u krilu Oca Abrahama. Tek tada njegovo će se srce otvoriti i čeznuti će za utjehom, za ljubavlju, za spasenjem.

Lazar pak, nije bio odnesen u krilo Oca Abrahama jer je bio siromašan – nego – jer je njegov pogled bio slobodan – toliko da prepozna čak i mrvice koje padaju.

Lazar je bio onaj koji čezne za spasenjem u nadi da će ga dobiti jedino u krilu Očevu.

On u svojoj muci, u svome siromaštvu, u svome umiranju, postaje kao hrana psima koji dolaze i „kušaju ga“.

Doista, ova prispodoba ne želi preobraziti naše živote da pretvorimo svoje kuće u prašnjave straćare, da zanemarimo svoja tijela i zdravlje da postanu sav jedan čir.

Ova prispodoba želi preobraziti, prosvijetliti i pročistiti naš pogled – da znamo iz svoga siromaštva ili iz svoga obilja – uvijek vidjeti one koji su oko nas.

Da znamo svoju ljepotu, mladost, zdravlje – iskoristi kako bi „zalizali“ tuđe čireve, kako bi ih podigli i posjeli za naš stoli, bez obzira bio on ispunjen nebrojenim jelima ili pak siromašnim mrvicama.

Zato je krepost, blaženstvo – kada svoje bogatstvo, bez obzira je li to izobilje ili pak kakva mrvica, znamo dijeliti i staviti u službu onih koji žive pored nas.

No naš pogled ne gleda samo bogataša i Lazara – naše oči gledaju Isusa, preobraženog i Uskrslog. On nas uči darovati drugima ne samo naše bogatstvo – nego dati sebe same, dijeliti se kao dobro bogatstvo koje obogaćuje sve oko nas i ovaj svijet siromašan ljubavlju.