Nastojahu ga ponovno uhvatiti, ali im on izmaknu iz ruku. (Iv 10, 39)

Liturgija dana (27. ožujka):

Prvo čitanje:
Jr 20,10-13
Sa mnom je Gospodin kao snažan junak!

Čuh klevete mnogih: »Užas odasvud! Prijavite, Mi ćemo ga prijaviti.« Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad. »Možda ga zavedemo, pa ćemo njim ovladati i njemu se osvetiti!« Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati, postidjet će se veoma jer neće uspjeti; vječna se sramota neće zaboraviti.
Gospodine nad Vojskama, koji proničeš pravednika, i ispituješ mu bubrege i srce, daj da vidim kako im se osvećuješ, jer tebi povjerih parnicu svoju. Pjevajte Gospodinu, hvalite Gospodina, jer on izbavi duše sirote iz ruku zlikovaca.

Psalam:
18,2-7
U nevolji Gospodina zazvah i usliša me.

Ljubim te Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj.

Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja!
Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna,
i od dušmana bit ću izbavljen.

Valovi smrti okružiše mene,
prestraviše me bujice pogubne.
Užad Podzemlja sputiše me,
smrtonosne zamke padoše na me.

U nevolji zazvah Gospodina
i Bogu svome zavapih.
Iz svog Hrama zov mi začu,
i vapaj moj mu do ušiju doprije.

Evanđelje:
Iv 10, 31-42

U ono vrijeme: Židovi ponovno pograbiše kamenje da Isusa kamenuju. Isus im odgovori: »Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete?« Odgovoriše mu Židovi: »Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti — čovjek — sebe Bogom praviš.« Odgovori im Isus: »Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh bogovi ste? Ako bogovima nazva one kojima je riječ Božja upravljena — a Pismo se ne može dokinuti — kako onda vi onome kog Otac posveti i posla na svijet možete reci: ‘Huliš!’ — zbog toga što rekoh: ‘Sin sam Božji!’
Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu.«
Nato ga ponovno nastojahu uhvatiti, ali im on izmaknu iz ruku.
I ode ponovno na onu stranu Jordana — na mjesto gdje je prije Ivan krstio. I osta ondje. A mnogi dođoše k njemu i rekoše mu: »Ivan doduše ne učini nijednog znamenja, ali se sve obistinilo što je rekao o ovome.«
Mnogi ondje povjerovaše u njega.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Lovro Biškup, bibličar te župnik Župe BDM Kraljice Svete Krunice u Remetincu:

Evanđelje današnjeg dana zapravo se nastavlja na riječi koje smo čuli jučer: „Nato pograbiše kamenje da bace na nj“ (Iv 8,59). No, Isus se sakri te iziđe iz Hrama.

U današnjem tekstu Isusa, dakle, ponovno žele kamenovati. Ovaj puta Isus se brani: „Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete?“ (Iv 10,32).

Ovdje ulazimo u jednu vrlo zanimljivu raspravu između Isusa i židovskih učenjaka.

Židovi optužuju Isusa da huli, jer sebe pravi Bogom. Isus ih pak želi uvjeriti da je to sve po Zakonu: „Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh bogovi ste“. Ovdje se zapravo Isus referira na početak Ponovljenoga zakona gdje se židovske suce, koji presuđuju po Božjem zakonu, poistovjećuje sa Božjim sudom.

Na eksplicitan način to će potvrditi i mudrosna literatura Staroga Zavjeta: Rekoh doduše: „Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega!“ (Ps 82,6).

O čemu se tu zapravo radi?

Božji je zakon ono što čini židovske suce Božjima, odnosno Božja je riječ koja čini vjernika Božjim. Zato je i Isus rekao u jučerašnjem odlomku iz evanđelja:

„Zaista, zaista, kažem vam: ako tko čuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka“ (Iv 8,51). I u današnjem evanđelju će reći: „Ako bogovima nazva one kojima je upravljena Božja riječ; kako vi onda onome kog Otac posveti i posla na svijet, možete reći: Huliš!“ (Iv 10,35-36).

Pokušajmo to povezati i sa događajem kada će Isus prozvati majkom i bratom i sestrom upravo onima koji slušaju Božju riječ i vrše je.

To će nas vrlo lako podsjetiti na jedan odnos oca i sina. Svaki će otac svome sinu ili kćeri rado prenijeti svo svoje znanje, svoj obrt, i tako će se nastaviti njegova tradicija. Po znanju i vještinama sina ili kćeri, čovjek će prepoznati vještinu i krv onog koji ih je podučio.

Sve to vrijedi i kod posinjenog djeteta koje vrijedno uči i nastavi stopama svoga odgojitelja.

Tako je i sa svima nama koji se dademo podučiti riječima našeg nebeskog Oca. Na taj način mi nastavljamo širiti Njegovu tradiciju, postajemo Božja djeca, svjetlo drugima. Ipak, mi na svom zemaljskom putovanju ostajemo nesavršeni. Isus, pak, premda sin Božji i po Duhu Svetom, On je sin Božji i po slušanju i vršenju Božje riječi.

Zato će i reći: „Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu“ (Iv 10,37-38). Zanimljivo je istaknuti važnost dobrih djela i u kontekstu sakramenata. Svi smo krštenjem djeca Božja, ali kod samog polijevanja vodom u sakramentu krštenja mi čujemo svoje ime i riječi Oca, Sina i Duha Svetoga, ali ne i riječ amen.

Riječ amen znači kraj molitve, kraj obreda. Tek po našoj vjernosti Božjoj riječi i vršenju Božje volje, naime, po našim djelima, mi ostvarujemo taj amen, potvrđujemo naše krštenje i primamo milosti naše pripadnosti Božjoj djeci; da smo sinovi Božji.