Riječ Božju tumači fra Dragan Grizelj, gvardijan franjevačkog samostana na Trsatu i čuvar svetišta Majke Božje Trsatske:

Braćo i sestre,

kao polazna točka za razmišljanje nad evanđeljem dana može se uzeti primjer bratske opomene, ali u ljubavi i strpljivosti. Sam Bog je htio taj zahtijev zaštiti izvanredno važnom zapovijedi ljubavi koja je sadržaj čitavoga Zakona. Sve zapovijedi bile one negativne ili pozitivne dosižu svoj vrhunac u ljubavi.

Evanđelje kao da ide korak dalje pa proteže tu dužnost na svakoga vjernika koji vidi da mu je brat upao u grijeh. ”Pogriješi li brat tvoj, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša stekao si brata.” Opomena, dakle mora bit najprije tajna kako bi se sačuvao dobar glas o bratu. Naime prva Crkva označavala je riječju brat članove Crkve, članove zajednice vjernika Isusovih. Danas nam Isus daje upute kako ”steći brata”, kako ga ponovno naći, kako mu pomoći da se ponovno osjeti članom svoje zajednice, svoje obitelji po vjeri. Kao vjernici ne možemo reći: Što se to mene tiče? ili Što se to tebe tiče? jer, svi smo odgovorni jedni za druge pred Bogom. Kada Isus govori pogriješi li brat tvoj, on zapravo stavlja naglasak na ono ”brat tvoj”. Kakav god bio grešnik, on je uvijek ”brat tvoj”.

Danas nam Isus govori o postupku prema grešnicima: najprije nasamo, pa pred dva svjedoka, a tek zatim pred Crkvom. Tu nema poprečnih puteva. Cilj svake opomene jest ”steći brata”. Svaka opomena treba biti u ljubavi. Opomena bez ljubavi nije bratska.

Braćo i sestre lijepo sve ovo zvuči, ali svi smo puno puta iskusili da to nije tako lako i zaživjeti. Ulazeći u zajednicu vjernika, svaki od nas donosi sebe, donosi svoju narav, svoje mane, vrline, svoje rane. Stoga svi znademo da život u zajednici nije laka stvar. Isus nam danas daje upute kako se odnositi jedni prema drugima. Isus nam nije rekao da moramo pošto poto biti sa svima dobri sa svima prijatelji. Znao je on da je to nemoguće našoj ljudskoj naravi, a znademo i mi to. Jedan od temeljnih problema koji se susreće u zajednicama bilo kojeg oblika od župe, radnog mjesta, škole, pa sve do obitelji jest taj što svi mi često puta nismo jedni prema drugima iskreni. Želimo ono što smo već rekli da je nemoguće – želimo se svima svidjeti, pa onda postajemo zapravo licemjerni. Korijen mnogih problema u zajednicama jest upravo u tome što kada se pojave neki problemi nitko nema hrabrosti reagirati odmah. Reagirati, ali u ljubavi. Dogodi se da netko recimo glasnije moli ili pjeva od drugih u crkvi i time zapravo remeti liturgijsko slavlje. Svi primjećuju, svima smeta, ali nitko neće reagirati da se ne bi ja zamjerio. Ili, dogodi se da netko uporno čini neku nepravdu ili općenito nešto loše prema nekome. I to primijete njegovi bližnji, čak što više osjećaju to i na svojoj koži, ali nitko se ne bi zamjerao, dok ga uredno ogovaraju i čude se da je takav. To su samo neki primjeri kako mi ljudi reagiramo. No Strah da ćemo biti odbijeni, da ćemo izgubiti popularnost ne opravdava nas da ”operemo ruke”. Onaj koji iskreno ljubi ne može biti miran dok ne pronađe načina da priđe krivcu te ga opomene blago i odlučno. Ako i usprkos svih opomena, pokušaja i zaklinjanja ne uspije u nakani neće prestati moliti i činiti pokoru da zadobije milost Božju za brata svoga.

Braćo i sestre Isus nas danas dakle poziva, ne da zatvaramo svoje oči pred problemima, već naprotiv da ih otvaramo. Gdje su ljudi, ondje se i griješi kaže stara narodna. Dakle, ne trebamo bježati od grijeha i slabosti bilo svojih, bilo tuđih, ne trebamo bježati jedni od drugih. Trebamo jedni druge u ljubavi i iskrenosti popravljati kako bismo bili poput prve crkve uzor svima u ljubavi. Mi ljudi najčešće teško podnosimo komentare i primjedbe bližnjih. Kršćanin je dobronamjeran i iskren čovjek, on je i ponizan uvijek svijestan svojih slabosti, uvijek spreman prihvatiti primjedbu bratovu. I nadasve kršćanin je čovjek ljubavi, prave istinske, Božje ljubavi kojom ljubi sve oko sebe. Amen.