Nikola Šop je pjesnik, pripovjedač, esejist, dramatik i prevodilac, rođen 1904. u Jajcu. Diplomirao je komparativnu književnost i latinski jezik na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Tijekom bombardiranja Beograda u ožujku 1941. spasio se skokom s prvoga kata, ostavši trajni invalid zbog ozljede kralježnice. Ta će ga ozljeda do kraja života prikovati za krevet. Godine 1943. nastanjuje se u Zagrebu. Od 1947. radio kao lektor u Nakladnom zavodu Hrvatske, 1949. postaje suradnikom JAZU-a, gdje je angažiran na prevođenju hrvatskih latinista. Zbog bolesti je umirovljen 1956., ali je sve do smrti intenzivno stvarao. Objavio je petnaestak zbirki pjesama. Njegov je predratni opus iznimno obilježen kristovskom motivikom, rekli bismo, kristocentričan. Neosporan vrhunac Šopove prve faze tvori zbirka „Isus i moj sjena“ iz 1934. Riječ je o pjesmama istinske religioznosti: pjesnik smješta nebeskoga sina, Isusa, u ovostranost, u svakodnevicu, u život običnih i malih ljudi te ga suočava s njihovim nepravednom stvarnošću. Božanski gost u prisnom ozračju i milosrdnoj šutnji osluškuje bilo svakodnevlja, svakodnevnu čovjekovu muku, neimaštinu i jad. Pjesma „Ostani, Isuse!“ ispjevana je s istim ciljem: pjesnikova je želja da mu Isusova prisutnost olakša i upotpuni život. Pritom ne isključuje aureolu kao vidljiv znak svetosti i u svim situacijama u koje ga dovodi s dubokim poštovanjem čuva njegovu svetost. Šopovo zemaljsko putovanje s Isusom svjedoči jednu od najdramatičnijih, ali i najjednostavnijih pjesničkih avantura u kojoj sveto i vječno prožima prolazno i tvarno i u kojoj Krist ima središnje mjesto. Nikola Šop umro je 1982. u Zagrebu.

OSTANI ISUSE

Isuse, ostani, uza me vječno budi,
ma da je na svijetu stara svaka stvar,
Ah, još ništa ne napraviše ljudi,
dostojno da ti pružim na dar.

Dosta sam ti uz svoju zemljanu, tamnu peć
pričao o zemaljskim ljepotama.
A ti se spremaš da bi pošao već.
A ja šapćem: ne idi, još je na zemlji tama.

Spreman si da se popneš na onaj brijeg.
Da turoban odletiš sa zemlje bijedne.
O šta da stavim u tvoj putnički kovčeg.
Što da spremim, kakve li stvari vrijedne?

Pred noge prostrijeh ti plodove bujne,
kojima rađa ovaj prastari svijet.
Plodove ljeta uzavrelog, jeseni rujne.
Ali te ništa nije moglo zanijet.´

Ah, čime da te zadržim u svome gorkom jadu.
Pred noć, pred kukurik onaj rosan, snen.
Isuse, i najljepše djevojke u ovom gradu
svu dušu bih ti dao, sav čar njen.

Sve bih ti dao, o samo ostani među nama!
Na prozoru neka tvoja aureola svijetli.
Neka na putu nikad ne bude više tama.
Vječnu zoru nek pjevaju pijetli.

Ostani, gle, opet zvijezde iznad nas!
I noćne glasove uspavljive čuj.
Pustim putem zašušne opojno klas o klas.
S potoka, brašnom zasut vodenice bruj.

Ostani, ostani, blago večernje zvoni,
preko polja, u sunčev dogorjeli ruj.
Prislušni, iz dola nešto zanosno zaromoni.
Čuj, Isuse, čuj, to je slavuj.