On je Mate Blašković, a rođen je 1896. u Vrboskoj na Hvaru. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Bolu i Splitu, a bogosloviju u Zadru. Kao svećenik služio je na župama na otocima Hvaru i Braču. Za II. svjetskoga rata proveo je cijelu 1944. među bolesnim sunarodnjacima u zbjegu u Italiji kao kapelan bolnice Scarciglia. Pjesme je objavljivao u raznim hrvatskim časopisima, od „Luči“, do „Hrvatske prosvjete“, od „Nedjelje“ do „Marulića“. Prvu samostalnu zbirku „Modri zvonici“ objavio je 1971. s predgovorom Tona Smerdela, a 1974. zbirku „Nasmijani zvonici“. Pisao je lirske pjesme na književnom jeziku i na hvarskoj čakavštini. Pjevao je o prirodnim otočkim ljepotama, o iskustvu transcendencije, uokvirujući motive prirode i kršćanske motive u jasnu poetsku sliku. Kadšto su Blaškovićeve pjesme i humoristički intonirane. U pjesmi „Raboni“ Blašković evocira zgodu iz Ivanova evanđelja u kojoj se uskrsli Krist ukazuje Mariji Magdaleni. Neposrednim obraćanjem i izravnom prošnjom Mariji Magdaleni, ženi koja je Krista vruće voljela i kojoj se Krist prvoj objavio, pjesnik želi da nam ona izmoli da se njemu, pjesniku, nama, njegovim suvremenicima Krist objavi u svojoj uskrsnoj slavi. Mate Blašković preminuo je 1974. u Jelsi na Hvaru.

RABONI

Marijo Magdaleno
do skrajnosti vjerna ženo,
u dubini tvog oka
zrcali se tuga duboka;
pa, dok Ga napuštaju svi.
ne ostavljaš Ga ti,
već beskrajne roniš suze
za Onim što smrt ti uze.

Ja volim tu vjernost duboku
u, od besanice,
upalom ti oku
i volim ti blijedo lice,
i ruke što pomasti nose.,
i tvoje kose
svijetle,
što mu noge otirahu svete.

I, jer si Ga voljela vruce,
tebi se prvoj objavio
i, presretnoj javio
svoje Uskrsnuce
I ti si, na travu kao svila,
u jutro modrog aprila,
pred noge Mu pala,
i milo “Raboni!” Ga zvala.

Izmoli nam da slijedimo Krista
kroz iskušenja trista;
i da nam se duši objavi,
u svojoj Uskrsnoj Slavi:
da i naš zanosni poklič
odjekne, kao i tvoj:
“Raboni – Učitelju moj!”