Pjesnik Dragan Augustin Dujmušić rođen je 1884. u Gradačcu u Bosni i Hercegovini, a umro je 1916. u Varaždinu. Studij teologije završio je u Sarajevu, a zatim je studirao crkvenu glazbu u Regensburgu. Za svećenika je zaređen 1907., a pet godina kasnije ušao je u kapucinski red. Na poticaj provinicijala otaca kapucina o. Bernardina Škrivanića napisao je opsežno djelo Kritična povijest svete kuće Marijine u Lorettu i njezini prenosi. O pisanju Kritične povijesti prisjetio se: „Često bih skočio u Loretto, često bih se zaletio na Trsat da istražujem i pišem Begrešnoj na slavu. I plakao sam mnogo, mnogo. Ne znam da li će kojem čitatelju doći suza na oči čitajući kako su Hrvati dolazili u Loretto i zaklinjali Blaženu Djevicu da im vrati kućicu u milu Hrvatsku…“ Bavio se glazbom i skladao. Jedinu zbirku pjesama Iskre srca moga objavio je 1910. u Rijeci. Tadašnji književni kritičari, među njima i Ljubomir Maraković, isticali su „nježnost“ i „mističnost“ Dujmušićeve poezije. Zbirka je podijeljena u tri ciklusa: Pjesme različne, Hrizanteme i Dva svijeta. Najvećim dijelom su to duhovne pjesme marijanske i kristovske tematike, no pjesnik nije bio imun na socijalne probleme, zaokupljen pitanjima položaja radnika i seljaka. Osim toga, pisao je i stihove budničkoga i rodoljubnoga značaja. Ciklus svojih najnježnijih pjesama Hrizanteme posvetio je svojoj majci. Stoga i ne čudi što je i marijanska tematika toliko zastupljena u njegovu pjesništvu. U Sarajevu je u izdanju „Mladog teologa“, časopisa studenata Vrhbosanske teologije 1993. objavljena zbirka Dujmušićevih sabranih pjesama koju je uredio i pogovorom popratio Željko Ivanković, oživjevši interes za toga rano preminula pjesnika.

U pjesmi Dragana Augustina Dujmušića ‘Zornica’, gotovo narativno složenoj, redaju se slike ranojutarnjega mračnog krajolika, punog tišine koju blago remeti tek crkveno zvono, pozivajući bogoljubne ljude na zornicu. U drugom djelu pjesme autor je dovitljivo upleo Izaijino proroštvo o spasenju: „Rosite, nebesa odozgo, i oblaci daždite pravednošću. Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje, da proklija izbavljenje!“

Zornica

Mrak se stere dolinom, zvijezde na nebu sjaju

Milo čarovito. Maglica lazi tajanstveno dolom,

Svaki će kutić pohodit i napunit studeni oštrom.

Tiho, tihano je svud, tek sa brda sićano zvono

Slatko, umiljato zvoni: baš angjeo pjeva

Pjesmice mile o Ljubavi vječnoj, božanstvenoj, žarkoj.

Zašto li zvoni zvono ganutljivo? Zora je istom;

Spava priroda mrtva, i ljudi spavaju sneni….

Tiho, tihano je svud, a zvono sa brda zove:

„Dođite, ljudi bogoljubni, zornica sad će započeti!”

Šuti dolina i brdo; prodoljem jeka se ori,

A po tijesnom puteljku čuju se koraci laki;

Šušti haljina zimska i narod na zornicu ide,

Moli se pobožno, toplo: „Rosite rosom, nebesa;

Pošaljite bolesnim lijek i nevoljnim utjehu rajsku;

Daždite, oblaci, Pravdom; o dođi, Željeni, dođi,

Ljubavlju, mirom i slogom obdari ledena srca!”

Magla se dolinom krade i prodoljem gologa brda

Tiho, tajanstveno. Zvono ganutljivo pozdravlja Gospu,

Danicu sjajnu, neporočnu, Ljubav što donese svijetu.

Zornica svršena već je. S nebesa rosica rosi….