Ako je došašće povlašteno vrijeme osluškivanja i pripreme za Božji dolazak, ako je to vrijeme tišine i molitve onda tome vremenu pripadaju i stihovi. Danas vam donosimo stihove pjesnikinje Nade Kestrčanek Vujica. Pjesnike za poetsko-glazbeni serijal 'Lirika došašća' izabrao je književni kritičar i povjesničar Božidar Petrač.
Nada Kesterčanek-Vujica, pjesnikinja i prozaistica, rođena je 1917. u Sarajevu, a umrla je 1971. u Wilkes-Barreu. Studirala je slavistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1947. živjela je u Sjedinjem Američkim Državama, gdje je radila kao knjižničarka. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata tiskala je autobiografsku pripovijest Tri generacije i knjigu putopisnih pjesničkih zapisa Suton na Tiberu. U toj putopisnoj knjizi vrlo neposredno iznosi svoja lirska zapažanja o Vječnom gradu. Idući duž Via Appia ona će primijetiti: „Čim prolazim dalje drvoredom, tih zabludnih slika nestaje, jer blagost i mirnoća slika oko mene dovodi mi druge slike u sjećanje. Sjajne velike oči fantasta i svetaca, blijeda lica mučenika i djevica, puni su smirenja i velike vjere u nagradu iza smrti. (…) Silazimo u još dublju tamu katakomba s malom svjećicom u ruci. Najljepše od svega je grob mučenice Cecilije. Sav od bijelog mramora, djevičanski čist ističe se svojom bjelinom u tami grobova. (…) Lijepo je lice naslonila na zemlju i samo dugi otmjeni prsti svjedoče još o njenu životu“. Sa Stankom Gašparovićem objavila je knjigu poezije Zov za daljinama. U egzilu je objavila proznu knjigu Tragovi te knjigu pjesama u prozi Koluti vremena. Njezin se književni opus kreće negdje granicom poezije i proze: riječ je najčešće o iznimno poetiziranim lirskim proznim ulomcima nostalgičnoga ugođaja, tipičnog za ljude bez domovine, odnosno ljude koje su razni razlozi, u njezinu su slučaju političke i povijesne silnice izgnale iz domovine, natjerali na pečalbu, odnosno emigraciju. U pjesmi Adventske noći iz daleka svijeta, iz američkih bespuća, u par pjesničkih slika prisjeća se „zornica djetinjstva“, dok su u adventskim noćima doživljava „uzbuđenu tišinu iščekivanja“.
Adventske noći
Plaha večer mazi se uz sivilo dana.
Uzbuđena tišina u iščekivanju.
Kratki dani, duge noći, čežnja ih
spaja bijela kao snijeg, svježa kao
ledeni dah pustinje.
Nemiri tutnje nad gradovima, nad
Rižinim poljima, nad vlažnim džunglama.
„Mi se svitu navišća“! – pjevao
Je netko davno u zornicama djetinjstva.