Kada su i zašto povijesni kompleks grada Splita i Dioklecijanova palača upisani na Listu svjetske baštine UNESCO-a?

Nama već daleke 1979. godine na Listu svjetske baštine UNESCO-a upisan je povijesni grad Split s Dioklecijanovom palačom, kako je glasila nominacija. Nominacijski dokument zapravo ističe fenomen jednog suvremenog modernog života grada koji je u sebi sačuvao rimsku imperijalnu palaču, i to iznimno dobro, kao nijedna od carskih palača, kojih je bilo iznimno puno.

Dioklecijanova palača je doživjela to da je danas prepoznatljiva i vidljiva unutar strukture jednog suvremenog grada. To je doista fenomen, a fenomen je i sama ideja očuvanja jednog spomenika kasne antike, kada je Rimsko carstvo došlo u krizu i kada je drastično mijenjalo svoje vrijednosti. Dioklecijan će ostati zapamćen po mnogočemu. Dakako, za kršćane je prvenstveno progonitelj jer je, iza Domicijana, najveći progonitelj kršćana, koji je kršćanski svijet obdario mnogim mučenicima – ako smijemo tako reći.

Prazan Peristil u podne / Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Car Dioklecijan mnogo je gradio, ali njegova palača u Splitu nije jedina građevina koju je dao sagraditi?

Istina, on ima taj “cupiditas aedeficandi”, odnosno manijakalnu potrebu graditi, graditi, graditi. To što je Dioklecijan sagradio, doista je fascinantno. Mi danas gledamo njegovu Dioklecijanovu palaču kao svjedočanstvo tog vremena, ali ona je samo mrvica u moru njegovih graditeljskih poduhvata, jedno zrnce u cijelom tom graditeljskom programu koji je, recimo, infrastrukturno premrežio cijelu sjevernu obalu Afrike cestama, akvaduktima, građenjem gradova – ta sagradio je više od deset Diocletiaonopolisa. Sagradio je cijeli Egipat jer kad gledate Luxor, Karnak i neka druga mjesta, uvijek ćete naći još i taj sloj upravo iz četvrtog stoljeća, sloj koji je koji je zapravo alterirao sve one goleme spomenike ranijih carstava.

Ali taj graditeljski program je, prema Laktanciju, iscrpljivao ljude, prvenstveno kršćane koji su onda bili kažnjenici i robovi, maltretirani u tim rudnicima i, posebno, kamenolomima u kojima je trebalo stvoriti sav materijal za tu gradnju. Tako je, u tom spomenu na to graditeljsko iscrpljivanje, ostao negativan pečat Dioklecijanovog vremena. Povijesni izvori kažu da bi u tom svom manijakalnom nastojanju rušio čitave gradske četvrti, da bi radio ljepše i nove, a onda ih opet rušio i opet gradio sve dok ne bi bio posve zadovoljan.

Stara gradska jezgra. Lav na Peristilu pored ulaza u katedralu / Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Građevinska aktivnost cara Dioklecijana vidljiva je po cijelom tadašnjem Rimskom carstvu, je li tako?

Njegova građevinska aktivnost bila je doista svugdje vidljiva. U Rimu možete vidjeti Dioklecijanove terme. One su toliko velika javna zgrada koja je dala ime čitavom kvartu grada koji se danas zove Termini, u kojima se nalazi glavna rimska željeznička stanica. Splitska Dioklecijanova palača je samo komadić ogromnih termi koji su bile najvažnije javno središte okupljanja i javnog života.

U tom kontekstu, kad vidimo koliko je Dioklecijanove arhitekture nestalo, onda je fascinantno vidjeti koliko je njegove arhitekture sačuvano u Splitu, jednom malom gradu na jadranskoj obali. Taj grad, međutim, nipošto nije beznačajan ili manje važan zbog te svoje veličine. To je grad koji je u 15. stoljeću imao intelektualnu elitu Europe koja je, praktički, bila integrirana u kulturni svijet.

Ne zaboravimo da Split daje humaniste koji se prevode na europske jezike, primjerice jednog Marulića koji se dopisuje s Erazmom Rotterdamskim, jednog Markantuna de Dominisa koji je ostao u sjeni Galileja, ali je zapravo od njega puno jači znanstvenik. Usto, na engleskom se dvoru čitaju dijelovi splitskih autora i to je stvarno nešto što mi, iz današnje perspektive, teško možemo shvatiti, koliko je Split s tadašnjih 5.000 stanovnika bio snažno intelektualno središte. Danas pak, rekao bih da Split gubi jako puno svoga intelektualnog supstrata, ono što bi se trebalo naglasiti kao vodeća kulturna prijestolnica.

Pročelniče Bužančiću, proučavajući godinama Dioklecijanovu palaču zaključili ste da je njezinom izgradnjom grad Split predodređen da bude europski kulturni centar.

Dakako da Dioklecijan nije na livadi napravio svoju palaču. On je došao u jedno malo naselje s velikom poviješću. Aspalatos, u kojem gradi svoju palaču, je mala grčka kolonija o kojoj donedavno nismo imali pouzdanih materijalnih tragova. U nekim istraživanjima prošlih godina pronađeni su neki dijelovi arhitekture grčko-ilirskog tipa. Aspalatos je nešto što prethodi Splitu i Dioklecijan je porušio čitave kvartove Aspalatosa kako bi na njemu sagradio svoju palaču.

Mi danas, nakon slaganja svojevrsnog puzzlea, znamo za jednu malu akropolu na mjestu današnje stare bolnice. Donji grad se pružao negdje na području današnje Bosanske ulice, dijelom dakako i u korpusu Dioklecijanove palače, sve do današnje Pijace, iza čega se rušio u klifovima prema obali mora gdje su se formirale male uvale. Barem jedna od tih malih uvala bila je rezalište brodova u koju su se slijevali splitski potoci. Danas možemo s relativnom sigurnošću i točno rekonstruirati biologiju, geografiju, čak i urbanizam koji je prethodio Dioklecijanovoj palači.

Vrata Dioklecijanove palače / Foto: Borna Filic/PIXSELL

U jednom trenutku događa se velik preokret u životu cara Dioklecijana… Što se točno dogodilo?

Dioklecijan u jednom svom, opet neočekivanom, reformatorskom i genijalnom potezu odlučuje napustiti vlast. Nikad se prije nije dogodilo da vladar napusti vlast, odnosno da abdicira. U tadašnjem Rimu to znači da ne bi mogao preživjeti nakon što se povuče s vlasti, pogotovo takve autokratske vlasti. Zato je Dioklecijan to učinio na potpuno drugačiji način. Mislim da je zapravo imitirao kršćanski kult i Krista. Pokušao je umrijeti pa uskrsnuti. Laktancije kaže da se on odjednom izgubio, u jednom trenutku jednostavno nestao. I kada se narod već pitao je li to prevara, da se taji da je umro i sl., odjednom se pojavio, blijed i bolestan. Spekuliralo se o različitim vrstama bolesti, moždanom udaru ili nečemu sličnom, ali vjerujem da je to bio namjerni čin u kojem je pokušavao odglumiti uskrsnuće i kako je ta pobjeda temelj na kojemu Rimsko carstvo može graditi svoju budućnost. On za sebe kaže da je bog koji je uskrsli, da više nije car nego sam bog, da više nije Dioklecijan, nego sam Iovius.

Što Dioklecijan radi nakon toga, pokušavajući narod uvjeriti da je došlo do velike promjene?

Zbog toga dovlači najbolje arhitekte svijeta, sirijske graditelje, koji su se već okušali na većini njegovih ranijih arhitektonskih pothvata, i gradi velebnu palaču, od koje je otprilike polovica njegov hram, izravno vezana uz carski kult. Međutim, nazivi koje mi danas koristimo svi su potpuno pogrešni jer su preslikani iz klasične rimske arhitekture, što ovdje nije slučaj. Ovdje imamo novu arhitekturu koja je potpuno izmijenila klasičnu rimsku arhitekturu.

Recimo, jedan Peristil nije peristil, jer bi to značilo da ima stupove uokolo, a on je zapravo otvorena ulica koja ide sve do Zlatnih vrata, ulica koja ide od križišta Cardo Decumanusa, na kojem se mjestu nalazi i tetrapilon, dvostruki slavoluk koji spaja Zlatna vrata s ulaskom u ono što danas zovemo Peristil. To je po meni jedan forum transitorium, polujavni prostor kojim se može pristupiti do Brončanih vrata, onih vrata u nebo kojem živi “bog”. Temenos koji imamo u Splitu zapravo je jedna ogromna, masivna građevina u kojoj se nalaze četiri templuma, četiri hrama, koja su posvećena njegovim nebeskim ocima, ponajprije Jupiteru i Herkulu.

Ali cijeli taj sustav hramova samo je predvorje jednog golemog hrama u kojem stvarno živi bog, a to je zapravo južni dio Dioklecijanove palače. To je, zapravo, jedino što je u Dioklecijanovoj palači stvarno palača ili ono što se zove “palatium sacrum”, sveta palača.

Podsjećam da on nikad nije abdicirao na način da se u potpunosti odrekao vlasti. On nije uzeo samo Split, on je uzeo cijelu rimsku pokrajinu koja mu je bila kao okućnica. Njemu je Ilirik okućnica. Zašto? Zato što su ilirske čete bile najjače čete Rima, a bez tih Dalmatinaca Rim ne bi osvojio ništa na svijetu. Dakle, okružio se najjačim vojnicima na svijetu, stavio tu svoju palaču koja je zapravo njegov hram i odatle nastavio kao vrhovni autoritet nadgledati razvoj tetrarhije, koja je vrlo brzo upala u krizu pa je on morao arbitrirati, što jasno pokazuje da nije čovjek bez moći.

Vestibul / Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Dioklecijan je i prvi car koji je ukinuo Senat, zar ne?

Nezamislivo je koliko je u rimsko doba, u doba carstva, Senat nedodirljiv, unatoč apsolutnoj moći vladara. On je, međutim, Senat pretvorio u “consilium sacrum”, u ljude koji njega savjetuju. Potom je, na sliku i priliku grčkih filozofa, stvorio jednu jaku jezgru ljudi koji su ga cijeloga života podučavali, popunjavali rupe u njegovom znanju i davali mu elemente za pravedno prosuđivanje i stvaranje idealnog, filozofski uređenog svijeta. Njegova ostavština je golema i mi smo se zapravo tek u 20. stoljeću, donekle oslobodili te jednostrane osude njega kao progonitelja kršćana i promatramo njegov sustav uprave kao pokušaj reformacije. Naravno da je pritom puno griješio, ali je nešto i napravio.

Iz svih spoznaja do kojih ste došli tijekom godina proučavanja Dioklecijanove palače zaključili ste da je ta palača više nego fenomen…

Zaista, splitska Dioklecijanova palača je više nego fenomen. Ona nije samo obični spomenik na Listi svjetske baštine. Naime, to što je na spomenutoj Listi, možemo usporediti s nekim od spomenika na Listi, primjerice s Keopsovom piramidom ili piramidama u Gizi. Usporedimo li Dioklecijanovu palaču s tim građevinama, primjećujemo je kao potpuno novu ideju za inovaciju, kao ideju koja je svjetionik razvoja europske kulture uopće.

Dioklecijan je od Splita stvorio most kojim je prenio istočnu kulturu na Zapad. Cijeli Zapad je dužnik toga Splita koji je zapravo radijacija ideja. Novi arhitektonski oblici u Italiju su, preko Jadrana, prešli upravo iz Splita. San Vitale u Ravenni nije ništa drugo nego genetski izvučena ideja mauzoleja Dioklecijanove palače, praktično sve do novovjeke Europe.

Primjerice, El Escorial u Španjolskoj je palača koju, po uzoru na Dioklecijanovu palaču, nakon više od tisuću godina, za sebe gradi jedan moćni španjolski kralj, imitirajući kompletan arhitektonski ustroj i sustav Dioklecijanove palače. Fascinacija Dioklecijanom kod Konstantina, potom kod Teodorika u Ravenni pa i svih kasnijih careva i kraljeva, pokazuje zapravo kolika je bila njegova inovativnost ne samo na polju gospodarstva i politike, već i na polju arhitekture i urbanizma.

Ta ideja centralne građevine, hrama, koja je razvijena u Europi u renesansi jer je u Rimu, recimo, Tempietto San Pietro in montorio, jedna od najljepših i najvažnijih građevina renesansne Europe uopće, to je izravno ideja potekla iz oktogonalnog periptera Dioklecijanove palače. Zato kad kažemo da je grad Split i njegova Palača na Listi svjetske baštine, to je nedovoljan atribut. Mi moramo to kontekstualizirati i vidjeti stvarnu važnost Dioklecijanove palače i njegove arhitekture. Možda je došlo vrijeme da se napravi svojevrsna sinteza. Već imamo sjajne radove, primjerica profesora Cambija, koji je taj lik Dioklecijana po prvi put osvijetlio na svjetskoj razini.

Dioklecijan u ovom trenutku postaje hit proučavanja svjetskih povjesničara, a njegova arhitektura i njegov utjecaj je toliko velik da nema nacije koja neće posegnuti za nečim iz njegove bogate ostavštine.

Možda šuplje zvuči čuvena fraza “ča je pusta Londra kontra Splitu gradu”, ali ja bih rekao da gotovo svaki Splićanin zna tu rečenicu iz operete “Mala Floramy”. Međutim, mali broj Splićana zna da je London zapravo nastao iz Dioklecijanove palače. Arhitektura klasicističkog Londona potječe iz vremena Roberta Adama, koji je došao u Split i nacrtao detalje da bi mogao sagraditi kraljevski London iz georgijanske epohe. Kad uđete u City of London koji je, uz njujoršku Burzu, glavni financijski centar svijeta, otkrijete da ste zapravo ušli među ogromne zgrade koje nemaju veze s Dioklecijanovom palačom, ali sve imaju detalje Dioklecijanove palače…

Sve je to, zapravo leksika koji je Robert Adam donio u London. Onda otkrijete i da je jedan takav grad poput Londona prožet detaljima Splita, samo u jednom golemom mjerilu i disharmoniji. Split je, može se reći, harmoničniji jer je nastao iz jedne misli i s jedne daske za crtanje. Svi osjećaju kako je to nešto strašno važno i veliko, ali ne prepoznaju doista veličinu tog fenomena. Ne dolaze ljudi iz svijeta ovamo slučajno, neki možda i dođu pa otkriju ovdje nešto fantastično, ali veliki broj ih dolazi jer zna da je to izvorište i inspiracija jednog velikog dijela europske kulture i uljudbe.

Split je zapravo točka koja je prenijela kulturu i civilizaciju Istoka, graditeljsku tradiciju Egipta, Sirije, Male Azije i jonske Grčke, može se reći najvažniji, izdiferencirani, komad staroga svijeta.

Tako je stvorena palača iznimne ljepote koja ima i svoju obrambenu funkciju kao neosvojivi vojni stroj koji nikada, ali nikada u povijesti nije bio osvojen, jer Hrvati nikad nisu mačem ušli u Split. Dakle, u cijeloj svojoj povijesti ona je izvršila svoju funkciju nedodirljive palače, gotovo kao Zabranjeni grad kineskih careva. Eto, to je splitska Dioklecijanova palača i živjeti u tom prostoru svakako je privilegij.

Zvonik katedrale sv. Dujma s Vestibulom u podnožju / Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Car Dioklecijan je doživio duboku starost i umro u palači…. Što se nakon toga dogodilo s palačom?

Preuređenje Dioklecijanove palače, spomenika kasne antike u srednjovjekovni grad, je jedinstvena stvar. Taj grad je nastao u čitanci arhitekture, a njegovi spomenici njegove građevine koje nastaju u 13. stoljeću su jednako fascinantne za Europu i možda jednako važne kao i sama Palača. To su spomenici prvog reda. Kad gledate zvonik koji je nastao pred katedralom u 13. stoljeću, to je arhitektura koju možete naći i u romanici Provanse 12. i 13. stoljeća, romanika koja je integrirana u univerzalni svjetski pokret.

Kad vidite domet jednog malog grada na rubu Jadranskog mora, onda vidite da je baština Splita zapravo golema kultura. Mislim da bi se rijetko koje mjesto na svijetu moglo pohvaliti s kontinuitetom od nekoliko tisuća godina u kojem nema pada, nego je stalan uspon. Možda je najteži period bio nakon dolaska Venecije i dokidanja te komunalne svijesti i samouprave grada. Dok se trošilo to obiteljsko srebro u 15. i prvoj polovici 16. stoljeća još kako-tako, ali već kroz 17. i 18. stoljeće i s gubitkom snage same Venecije, Split postaje provincija jedne jadranske republike i tu više nema tog sjaja.

Često mislimo kao da nam je Venecija donijela atribut velike svjetske prijestolnice kulture. Ne, ona je Splitu taj atribut odnijela. Što bi bilo da nije došla Venecija? Jedan Dubrovnik, koji je daleko manje značajan od Splita, danas je nevjerojatan fenomen. Da nije bilo Venecije, imali bismo desetak “Dubrovnika” na jadranskoj obali od kojih bi zasigurno najsjajniji bio Split.

Venecija je naprasno prekinula taj razvitak, ali ostavila je neke druge tekovine, primjerice internacionalizam Splita kroz tu epohu. Venecija je, svojom trgovinom i diplomacijom, bila integrirana od istoka do zapada, do svih točaka Europe. Fascinacija tog velikog fenomena koji zovu Split je zapravo ipak Dioklecijanova palača, bez obzira na zaista veliku tradiciju koja mu je prethodila.

Pročelniče Bužančiću, kako zaokružiti priču o povijesnoj jezgri Splita i Dioklecijanovoj palači kao dobrima na Listi svjetske baštine?

Sve o čemu smo pričali govori o tome da je potpuno jasno da je Split morao biti upisan na Listu svjetske baštine već među prvim spomenicima. Primjerice, iste 1979. godine upisane su i piramide. Možemo biti ponosni što smo izabrani u najužem izboru onih nekoliko spomenika koji su stvarali tu Listu. Bez obzira na sve, sam Split nije svjestan položaja na Listi svjetske baštine. Ne bih htio umanjivati bilo koji današnji upis, primjerice vinograde Burgundije ili neke fantastične krajolike svijeta, ali usporedbe s građevinama Splita, dakle ne samo Dioklecijanove palače, nego sa svime što je slijedilo i srednjovjekovnim transformacijama mauzoleja.

To je svjetski fenomen jer je jedini mauzolej na kugli zemaljskoj koji je sagrađen u gradu, koji je istodobno i grad i nije grad, nego je i palača i castrum.

To je po zakonu nemoguće zato što je rimski zakon vrlo jasan – pokapati se može samo izvan gradskih zidina i nema niti jednoga koji je pokopan unutra, ovo je prvi i jedini slučaj. Zašto? Zato što se on ne pokapa, on odlazi svome ocu i sebi gradi hram iz kojega će izravno biti odnesen na Olimp.

Nastup Ive Pogorelića u podrumu Dioklecijanove palače / Foto: Milan Sabic/PIXSELL

Svaki dio Palače mogao bi na Listu svjetske baštine

Gotovo svaki od pojedinačnih spomenika u Dioklecijanovoj palači je fascinantan i zaslužuje upis na UNESCO-vu Listu svjetske baštine. Mi nismo ni svjesni koliko smo spomenika izgubili u prošlom stoljeću ili da u jednom konzervatorskom zahvatu, koji nije bio sposoban vratiti Knežev dvor, da smo naprosto skinuli splitski Knežev dvor i ostala je samo jedna zgrada, ona gradske Vijećnice koja je danas i pregrađena. A taj kompleks je iznimno značajan jer obilježava dolazak renesanse u ove krajeve.

Kapela sv. Dujma bi mogla biti spomenik upravo zbog te svoje rane renesansne uljudbe koja se može upisati na Listu svjetske baštine. A što reći o drugoj kapeli sv. Staša koju je napravio Juraj Dalmatinac, čovjek koji je u izravnom kontaktu s najvećim svjetskim i talijanskim graditeljima? Kapela sv. Staša je staromodna jer je tako ugovor tražio, a moderna upravo po tome što je Juraj genije na razini velikih graditelja Italije.

Uzmite bilo koju epohu, renesansu, romaniku ili koju drugu i svaka od tih epoha svojim bi spomenicima mogla dovesti Split na Listu svjetske baštine. Ispod svega toga skupa je i Palača koja je suma arhitekture svijeta. Moramo znati da je Dioklecijan imao i arhitektonski fakultet na kojem je pokušao spojiti i akumulirati sva prethodna znanja građenja i da je s tog fakulteta dao najbolje ljude poput Hadrijana koji je iz Damaska doveo Apolodorusa. On je, pak, doveo čitavu grupu arhitekata i graditelja koji su sagradili, usudio bih se reći, jedno od novih svjetskih čuda.