Mirila se prvi put spominju u 12. stoljeću u okolici Trogira, a u 16. stoljeću u Ravnim kotarima. Danas su u navedenim mjestima ta posljednja počivališta duša većinom nestala ostavši zabilježena isključivo u toponimima (Mirila, Mirilišta, Namirlin, nap. a.), ili su se održala fragmentarno poput onih na Velebitu te u dalmatinskom zaobalju.

Najbolje očuvana mirila su južnovelebitska s obzirom da su bila u funkciji sve do dedamdesetih godina 20. stoljeća. Njihovo datiranje predajom moguće je pratiti od 17. stoljeća, iako prvi urezani datum datira iz 18. stoljeća. U drugoj polovici 20. stoljeća ona gube funkciju te su prepuštena zubu vremena. Godine 2007. posmrtni običaji vezani uz mirila uvršteni su na popis hrvatske nematerijalne baštine. Mirila se također nazivaju i počivala, počivaljke, biljezi ili bilješke ovisno o kojem dijelu Hrvatske se radi.

Mirila / Foto: NP Paklenica /

Nakon smrti osobe rodbina i sumještani nosili bi tijelo pokojnika pješice do groblja gdje bi bio ukop. Udaljenost od pokojnikove kuće i mjesnog groblja koja je iznosila i preko nekoliko kilometara po često vrlo zahtjevnom krševitom terenu, valjalo je priječi bez stajanja za odmor onih koji su nosili tijelo. Otprilike na pola puta od kuće pokojnika i groblja nosači su se smjeli odmoriti samo jednom i upravo na tom mjestu odmora nastajala su mirila čija je gradnja ovisila i o statusu obitelji kojoj je pokojnik pripadao, oni imućniji izgradili bi počivalište u kraćem roku.

Mirila / Foto: NP Paklenica /

Mirilo se sastojalo od dva veća kamena, jedan se postavljao položenomu pokojniku povrh glave, a drugi pod noge. Pokojnik je na taj način bio izmjeren, a prostor između ta dva kamena mirila popločavao bi se plosnatim kamenjem, na uzglavnom kamenu bi bili uklesani plitki reljefi. Tako ograđeno mirilo izgledalo je kao ležište, mjesto gdje leži pokojnik. Važno je istaknuti da je na mirilu pokojnikovo tijelo tek kratko počivalo, vremenski koliko je trebalo za odmor nosačima i samom postupku uzimanja njegove mjere u ležećem položaju.

Kad bi ga izmjerili i postavili dva kamena, podigli bi njegovo tijelo i nosili dalje do crkve i groblja gdje je bilo mjesto ukopa. Zanimljiva je činjenica da pokojnikovim bližnjima samo mirilo bilo važnije od mjesta ukopa na groblju jer je, smatrali su, u grobu počivalo raspadljivo tijelo, a na mirilu bi ostala pokojnikova duša.

Mirila / Foto: NP Paklenica /

Slični običaji vezani uz posljednja počivališta duša poznati su i na području Balkana, kod alpskoga stanovništva Europe te na Tibetu. Sam postanak mirila povezuje se s naseljavanjima novih stanovnika u 17. stoljeću (Bunjevaca, nap. a.), koji sa sobom donose svoje običaje, odnosno raseljavanjem stanovništva Like i Bukovice u vrijeme turskih nadiranja.