Glagoljaško pjevanje je prepoznatljivo hrvatsko liturgijsko i izvanliturgijsko pjevanje. Kako je i kada ono nastalo?

Glagoljaško pjevanje je vlastitost hrvatske duhovne i kulturne baštine. A kako su nam kultura i vjera neodvojivo povezane, tako su i kulturni izričaji povezani s bogoslužjem ili liturgijom. U liturgiji, slavlju vjere, pjesma ima nezamjenjivu i važnu ulogu, a iz liturgije nastaje i pučko crkveno pjevanje, tako je i s glagoljaškim pjevanjem. Izvor ima u liturgiji na crkvenoslavenskom jeziku, ili kako ti nazivamo „u glagoljaškoj liturgiji“, ono je bilo liturgijsko, a iz liturgije je postalo i crkveno tradicijsko i pučko pjevanje.

Jedna je osobitost glagoljaškoga pjevanja koja ima važno značenje za našu povijest i naše mjesto u zapadnoj Crkvi. Jednom prilikom mi je to spomenuo fra Izak Špralja, jedan od najvrsnijih istraživača glagoljaškoga pjevanja, a to je da rimski obred ima dva jezika – latinski i crkvenoslavenski, pa prema tome i dva liturgijska pjevanja – gregorijanskog i glagoljaško.

Glagoljaško liturgijsko pjevanje nastaje – vjerojatno – s pojavom liturgije na crkvenoslavenskom jeziku i pisanjem prvih liturgijskih knjiga na crkvenoslavenskom jeziku i glagoljici, jer je liturgija u srednjem vijeku redovito bila pjevana. Ono se širi i razvija na prostoru glagoljaštva te s vremenom postaje i pučko crkveno pjevanje na hrvatskom jeziku. S teorijske strane o glagoljaškom pjevanju znamo da obuhvaća širi spektar elemenata različitih napjeva, od bizantskog crkvenog pjevanja, gregorijanskoga korala do svjetovne folklorne glazbe.

Glagoljaško je pjevanje povlastica zapadne Crkve, ali je i ono koje nas povezuje sa slavenskim kršćanskim istokom. Poznato je da je liturgija bizantskoga obreda u slavenskim zemljama također na crkvenoslavenskom jeziku, s razlikom redakcije crkvenoslavenskoga jezika. Prema tome i istočni obred ima svoju vrstu „glagoljaškoga“, tj. liturgijskoga i pučkog-crkvenog pjevanja na crkvenoslavenskom jeziku, jer isto nam je izvorište – baština ćirilometodskoga djela koje ima dva pola: zapadni i istočni.

Glagoljaško pjevanje očituje se i u dvije istaknute posebnosti. Ono radi jezičnih osobina crkvenoslavenskoga jezika, na koji su prevedeni latinski liturgijski tekstovi, koji ponekad ne čuvaju metriku latinskog izričaja, ne može pratiti gregorijanske napjeve, te zato stvara vlastite pjevane oblike koji su bili obavezni dio bogoslužnog čina. Upravo radi stvaranja vlastitih pjevanih oblika ili napjeva, glagoljaško pjevanje nema stabilan oblik kao gregorijansko, nego je vlastitost i tradicija onih crkvenih i redovničkih zajednica koje su bogoslužje slavile na crkvenoslavenskom jeziku, a prema tome ima i toliko različitih napjeva.

Po čemu se razlikuju liturgijsko i izvanliturgijsko glagoljaško pjevanje?

O razlikama možda bolje mogu govoriti muzikolozi i oni koji se danas bave istraživanjem i prezentacijom glagoljaškoga pjevanja. S liturgijske strane mogu reći da su razlike velike, ali one ne razdvajaju. A to znači da je liturgijsko pjevanje namijenjeno pjevanju u liturgiji ili bogoslužju. Redovito je to ordinarium missae, proprium misse koji uključuje molitve, predslovlja, zatim psalmodija, himni i sekvencije – koji su zapisani u glagoljskim misalima i brevijarima. Iz liturgije izviru i crkvene pjesme koje su pratile liturgijske čine, a danas su poznate i sačuvane poput „Braćo brata sprovodimo“, „U dan gnjeva“ ili svima poznata božićna pjesma „U se vrime godišća“. Takve pjesme nazivaju se „paraliturgijske“ – jer nisu isključivo za liturgiju, nego su s liturgijskim obredima neodvojivo povezane. Izvanliturgijsko se pjevanje još više razvija od 18. st. kada pjevanje znatnije preuzimaju laici, a u napjeve ulaze obilježja svjetovne folklorne glazbe. Kao paraliturgijsko i izvanliturgijsko pjevanje, ono postaje dio folklora različitih župa, otoka i naselja u jadranskim biskupijama.

Služenje tekstovima na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije pisanima glagoljicom je hrvatska povlastica. Recite nam više o toj povlastici, kada se to dogodilo?

Jest, ne samo povlastica, nego kroz povijest i određeni teret, znak prkosa i ponosa malog naroda na istočnoj obali Jadrana. Početci nam nisu poznati. Zapisao je Vjekoslav Štefanić da je glagoljaštvo kod nas došlo nečujno, uvuklo se u srž naroda potiho i stupilo na scenu povijesti bez famoznih epizoda. O njemu se prvi put čulo na splitskom crkvenom saboru 925. godine, u negativnom prizvuku, da bi 1248. papa Inocent IV. glagoljaštvo – kao kulturni, duhovni i liturgijski fenomem – proglasio povlasticom i „kanonizirao“. I tako je opstalo na našim područjima do 20. stoljeća, a kao kulturna baština do danas. Od toga 10. stoljeća do danas, glagoljaštvo kao cjelokupnost pismenosti, kulture i duhovnosti, nešto je što je naše, čime se ponosimo, što je za široki prostor Europe čak i nebitno – jer je razvijeno na jednom mikroprostoru, a što je – s druge strane – ono što nas s Europom povezuje. Ne samo zapadnom, nego i istočnom te i danas predstavlja most koji povezuje kulture, naslijeđa i povijest.

Tko je sve u prošlosti glagoljao?

Ponajprije svećenici i njihovi „žakni“, redovnici pavlini, benediktinci i franjevci trećoredci. Od 14.-15. stoljeća i laici, poslužitelji oltara i vjernici na liturgiji. To je uključivalo i crkvene pjevače, ali i sve vjernike koji su lako mogli zapamtiti melodiju, a riječi su im bile poznate, ili barem poznatije od latinskih. Jednom prilikom sam u župi Luka na Dugom otoku slavio misu, a narod je pjevao „Slavu“ – na nekakvoj redakciji crkvenoslavenskoga. Napjev koji je bio poznat samo njima u toj župi, a pjevali su svi.

„Glagoljati“ dolazi od naziva slova G – glagolje, a znači govoriti. Glagoljati – govoriti, odnosilo se ispočetka na „govoriti misu“, a kasnije postaje opći naslov ovog kulturnog fenomena.

Kako se to znanje glagoljanja prenosilo s generacije na generaciju?

Znanje pjevanja se isprva prenosilo usmenom, tj. pjevanom predajom. Do suvremenog doba, kada su počela intenzivna istraživanja glagoljaškoga pjevanja, nije bilo notnih zapisa. Ni glagoljske liturgijske knjige nemaju „neumatske zapise“ kao latinske liturgijske knjige, nego se tek sporadično pojavljuju znakovi koji upućuju na notne zapise, kao npr. u Kijevskim listićima ili Misalu kneza Novaka ili Hrvojevom misalu. Pjevani su dijelovi mise – od ordinarija do proprija bili pridržani svećenicima, pjevanje psalmodije ili poslanice dopušteni i laicima, a crkvene pjesme koje su pratile liturgijske obrede svim vjernicima, koristima ili pučkim pivačima prisutnima na misama. Budući da su se napjevi prenosili usmenom predajom, nemamo ustaljeno glagoljaško pjevanje koje bi bilo isto u dvije župe.

Koji su Hrvatski krajevi najpoznatiji po glagoljaškom pjevanju?

Oni krajevi u kojima je i danas sačuvana baština glagoljaškoga pjevanja. To su jadranske biskupije, od Istre do Kotora. Mnoge župe imaju sačuvano glagoljaško tradicijsko, liturgijsko i paraliturgijsko pjevanje. Stoga je i Ministarstvo kulture uvrstilo glagoljaško pjevanje u Registar nematerijalne kulturne baštine.

Postoji li i u suvremenom vremenu interes za glagoljanje?

Interes za glagoljaško pjevanje i slavljenje liturgije na crkvenoslavenskom jeziku i danas postoji. Poznato mi je da franjevci trećoredci njeguju liturgiju na crkvenoslavenskom jeziku, a i u nekim dalmatinskim i primorskim biskupijama zadržano je slavljenje liturgije na crkvenoslavenskom u svečanim prigodama. Sa znanstvene strane, to je ono što se i dalje razvija u istraživanjima, posebno na našem Staroslavenskom institutu.

Što se pjevanja tiče, mogu reći da se u zadnjih nekoliko desetljeća dogodio „bum“ u istraživanju i očuvanju glagoljaškoga pjevanja. Istraživanja, naime započinje Franjo Kuhač, Bernardin Sokol, Josef Vajs, a nastavljaju snimanjima pjevanja Jerko Bezić, Izak Špralja, Jerko Martinić i drugi. Danas postoji i udruga Pjevana Baština koja istražuje, promiče i radi na očuvanju glagoljaškoga pjevanja, posebno u splitskoj i zadarskoj nadbiskupiji i šibenskoj biskupiji. I izvan Hrvatske, na primjer Katarina Livljanić promovira glagoljaško pjevanje i hrvatsko tradicijsko pjevanje. Glagoljaško se pjevanje i dalje njeguje, zapisuje i istražuje na Krku, u Omišu i zadarskom zaleđu i tako dalje. Spomenuo sam samo neke od njih, neka mi ne zamjere oni koji nisu spomenuti.