Redatelj Stipe Majić / Foto: osobna arhiva

U nedjelju, 24. studenog u Zagrebu, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog premijerno će biti prikazan novi dokumentarno igrani film Stipe Majića Pipe “Ispod radara”. Priča je to o pilotima i aviomehaničarima koji su poljoprivredne avione pripremali za napad, radio amaterima koji su osigurali neometanu komunikaciju s Vukovarom i tehničarima koji su u kućnoj radinosti izrađivali bombe. Svi zajedno činili su Prvi samostalni zrakoplovni vod Osijek koji je dao velik doprinos vukovarskom otporu.

Kada se u Vama rodila želja za snimanjem filmova ratne tematike?

Nisam se bavio filmom prije Domovinskog rata. Kada sam uvidio kako se teme površno obrađuju, i nakon što sam pročitao knjigu Predraga Matića Freda „Ništa lažno“ i shvatio kako se manipulira istinom i da svi koji nešto rade, rade samo da bi sebe istaknuli, shvatio sam da Vukovar zaslužuje bolje. Također, dugi niz godina nakon rata ja sam nailazio na vrlo zanimljive priče koje sam pokušao prenijeti relevantnim filmašima, u nadi da ću ih zainteresirati da to zabilježe kamerom. Ali jednostavno nisu imali interesa. Budući da mi stradalnici i svjedoci jednog vrijednog povijesnog događanja imamo neke godine, a i posljedice tog istog rata i umiremo kao na traci, shvatio sam da će, ukoliko ne poduzmem nešto, te uspomene progutati zaborav. Dakle iz čistog očaja sam se počeo baviti filmom.

Koliko ste filmova do sada snimili?

Do sada sam producirao serijal od deset epizoda pod nazivom „Bitka za Vukovar“  koji je prikazan na HRT-i nekoliko puta. Zatim film o stradavanju bolnice u Vukovaru tijekom velikosrpske agresije, koji i danas izaziva vrlo jaka sjećanja. Film u kojem sam pokušao javnosti približiti hrabrost i požrtvovnost medicinskog osoblja, djelatnika, ranjenika i liječnika vukovarske bolnice, koji su pod tisućama granata u nemogućim uvjetima izvodili teške operacije, poput amputacija i tako spasili brojne živote. Osam godina sam se bavio istraživanjem te vrlo važne, a nedovoljno rasvijetljene teme. Krajem 2017. sve spoznaje sažimam u dokumentarni film koji režiram i produciram. Odnosno seriju od četiri nastavka, pod nazivom „Srce Vukovara“. Film je premijerno prikazan diljem Hrvatske i na HRT-u krajem 2017., dok je serijal prikazan na HRT-u 2018. Paralelno sa snimanjem serijala „Srce Vukovara“ snimam materijale za dokumentarno – igrani film “Glavu dole ruke na leđa“ u kojem ekraniziram sve patnje i stradavanja mojih prijatelja i suboraca koji nakon okupacije Vukovara završavaju u srpskim koncentracijskim logorima. Nakon premijere u Zagrebu se probudio nevjerojatan interes od strane publike. Film se trenutno prikazuje, mogu reći inkognito, po cijeloj Hrvatskoj, gotovo bez reklame. Reakcije nakon filma ne mogu se opisati, pogotovo kad pred publiku izađu neki od aktera filma.

Snimili smo materijale za još četiri filma. Znam da to zvuči malo čudno pogotovo kad znamo da je teško napraviti film, a pogotovo kad govoriš da nemaš sredstava i da te institucije ne podržavaju, ali zahvaljujući filmskoj ekipi koja me prati i podržava moj rad (godinu dana nisam im platio honorare!), ja sam ipak uspio snimiti jako puno materijala. Ovom prilikom im od srca zahvaljujem pogotovo Draganu Ruljančiću našem proslavljenom snimatelju i scenaristici „kraljici“ Slavici Šnur koja je odlično režira igrane scene u filmu ”Glavu dole ruke na leđa”. U postprodukciji imamo još tri filma to su: „Otkrhnuti 402“ o poginuloj djeci u Domovinskom ratu za koji također Slavica Šnur potpisuje scenarij i režiju.

U Vukovaru je stradalo 86-ero djece. Ali zastrašujuće je to što nisu sva stradala od granata. Bilo je tu i egzekucija. O tome se nikada ne govori. Zamislite brojku 402, velika zar ne?

E, vidite, koliko je ukupno stradalo djece u Domovinskom ratu? Tko su oni? Imaju li ime, spol, dob,lice? Zašto su stradala? Zbog čega? Ne znamo! Nije li to strašno? Pitamo li se ikada kako žive ljudi nakon gubitka djeteta? Te sudbine su toliko bolne i strašne da se toj temi mora prići s velikom dozom empatije i opreza. Zato je tu Slavica Šnur. Iskreno rečeno, moja kolegica se već duže vrijeme bavi tom temom. Kako je rekla, ona zbog te teme ne spava već par godina, a ja sam, s obzirom na zauzetost s drugim projektima, tek nedavno uskočio u tu prestrašnu, a prešućenu priču. Naša kamera je bila jedina na prvom simpoziju o poginuloj djeci koji je bio proljetos u Dubrovniku. Nakon toga smo snimali bolna iskustva diljem Lijepe Naše (Zadar, Zagreb, Slavonski Brod, Osijek, Borovo Selo, Vukovar). Takvih i još mučnijih istina ima još puno. Ali one ne postoje u javnosti jer nitko se nikada nije bavio njima. Ili se možda jest bavio, a mi to ne znamo. Snimajući intervjue došao sam do saznanja da je gđa Teršelić, odnosno Documenta, snimala intervjue s roditeljima poginule djece, međutim ti materijali, kako svjedoče roditelji djece, nisu vidjeli svjetlo dana.

Film „Sretan Božić“ je kratki igrani film, o razvojačenom branitelju, taksistu, kojem za vrijeme Adventa u Zagrebu u auto upada pijani, bahati ministar državne uprave, koji na kraju filma doživi katarzu. U ovom filmu smo pokušali skinuti stigmu, odnosno razbiti paradigmu o braniteljima kao polupismenim pijancima i kockarima i pokazati da nismo takvi kakvima nas javnost stalno prikazuje. I baš smo htjeli da inicijalnu ulogu odigra branitelj. To povjerenje smo dali naturšćiku Predragu Peđi Mišiću i on je to opravdao. Što je potvrdilo i puno ljudi koji su gledali materijal. Sljedeća tema, za koju smo snimili materijale i pribavili vrhunsku arhivu, tema koja je isto tako neadekvatno obrađena je „Dubrovnik ’91“ . To je priča kako branitelji nadljudskim naporima nisu dozvolili da srbočetinčke snage razore i osvoje grad Dubrovnik.

O čemu govori film Ispod radara?

Dokumentarno igrani film „Ispod radara“ koji će premijeru imati 24. studenog 2019. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog nevjerojatna je priča o hrabrim pripadnicima 1. samostalnog zrakoplovnog voda, koji suočeni s nadmoćnom vojnom silom svojom imaginacijom i sposobnošću postaju ozbiljna prijetnja Jugoslavenskoj narodnojarmiji. Kada sam snimao intervju sa Željkom Radošem za serijal „Srce Vukovara“ shvatio sam da je nevjerojatno da je takva priča prošla ‘ispod radara’, to jest da se o njima jako malo zna. Ispod radara je dokumentarno igrani film koji obrađuje početak formiranja Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Nakon raspada Jugoslavije 1991. godine JNA daje rok hrvatskim pripadnicima ratnog vazduhoplovstva da napuste vojsku. Unatoč strahu koji postoji zbog tog čina, dva najbolja pilota JNA, Marko Živković i Mirko Vukušić napuštaju vojsku i odlaze u Zagreb, a paralelno s njima i piloti transportnih aviona Josip Hrgović i Vladimir Rajtar, nakon što odbiju zapovijed da prevezu kasetne bombe, bivaju pritvoreni. Istovremeno, hrvatska garda i policija zauzimaju vojarnu u Đakovu. Jedan od dragovoljaca, Željko Radoš, u vojarni pronalazi protuavionsku raketu – takozvanu „strijelu“. Nakon što Radoš sruši avion „Orao“ JNA vojske, u Đakovo dolaze Marko Živković i Mirko Vukušić. Vidjevši novu priliku kako se oduprijeti neprijatelju dolazi do formiranja „Samostalnog zrakoplovnog voda“ (SZV). Situacija je takva da hrvatsko ratno zrakoplovstvo gotovo ne postoji. Suočeni s moćnom vojnom silom, ova će skupina zrakoplovaca pokazati nevjerojatnu snalažljivost, uhvativši se u koštac s prenamjenom poljoprivrednog zrakoplova u borbenu letjelicu. U nedostatku zrakoplova i opreme, prepušteni su vlastitim vještinama i jednim jedinim poljoprivrednim dvokrilcem iz 1960-tih godina.

Ovo je priča o pilotima koji su bez navigacijskih uređaja letjeli noću, prevozili ranjenike i izviđali neprijateljske položaje, priča o aviomehaničarima koji su pripremali poljoprivredne avione za napade na neprijateljske položaje, padobrancima koji su spuštali pomoć za vukovarsku bolnicu, radio amaterima koji su izmislili kripto zaštitu za neometanu komunikaciju sa zapovjedništvom u Vukovaru, o tehničarima koji su u gotovo kućnoj radinosti izrađivali inicijalne bombe od plinskih boca – takozvane „bojler“ bombe. Njihove isprva male akcije uskoro postaju ozbiljna prijetnja JNA.

Naime, JNA vojska bila je pripremljena za veliki i tehnološki moderan rat te ih je posve iznenadio „amaterski“ pristup hrvatskih zrakoplovaca. Ponukani time, glavna komanda JNA nema izbora pa donosi odluku da se s Kragujevačke tvornice oružja rakete KUB2 (protuavionske rakete na navođenje) prebace u Slavoniju. Unatoč tragičnoj sudbini, ovi piloti su neprestano, u najtežim mogućim uvjetima podizali moral hrvatskim braniteljima i dali velik doprinos otporu kojeg je grad Vukovar pružao nezamislivo većoj sili. Film će se prikazati još u Đakovu, Osijeku, Vinkovcima i Otoku. Ovim filmom htio sam odati priznanje poginulim pripadnicima 1. SZV za koje se jako malo zna i Marijanu Živkoviću, susjedu s Trpinjske ceste, ocu Marka i Nikole (s Nikolom sam igrao nogomet u mladosti). Osim nevjerojatne priče tu su i vrhunski video materijali koje su napravili pripadnici 1. SZV i koji su zahvaljujući Željku Radošu ostali sačuvani.

Što mislite o filmskoj kinematografiji u Hrvatskoj na temu Domovinskog rata? Često se čuje da još nemamo pravi igrani film o Vukovaru. Zašto je to tako? Tko bi trebao snimiti takav film?

Većina filmova koja je snimljena omalovažavaju i iznose neistine. Hodajući s filmom po Hrvatskoj i dijaspori nailazim na jako loše kritike o svemu snimljenom o Domovinskom ratu. Mislim da krivi ljudi snimaju filmove o Domovinskom ratu, a oni koji bi trebali snimati nemaju financijsku niti bilo kakvu drugu podršku. Jedini film koji me je oduševio je „Broj 55“. Pogledajte tko i kako prolazi na natječajima HAVC-a? Neki filmovi za koje su dobiveni veliki novci imaju, nećete vjerovati, tri gledatelja. Da, dobro ste čuli. Od te trojice jedan gledatelj je filmski kritičar. I za to nitko nije odgovarao! Produkcijska kuća Missart Dominika Galića, od HAVC–a i HRT-a dobila je 5 milijuna kuna za film o Ovčari ”Šesti autobus”. Taj film nitko nije vidio. Tu i tamo pojavi se neka sekvenca, trailer, ali filma nema. Branitelji su ponovno izmanipulirani. Stali su iza projekta „Šesti autobus“, prošlo je 4 godine, a od filma ništa. Rok da se napravi film je 3 godine, već prolazi četvrta, do sad su objavili trailer od 30 sekundi. Od bombastičnih najava kako će u filmu glumiti Eric Bana, holivudski glumac, ispada da će to biti jeftina produkcija dokumentarno igranog filma o izmišljenoj djevojci koja traži svog oca. Zar to nije jadno, pored toliko žrtava masakra na Ovčari oni snimaju izmišljenu priču?

Imate li možda ideju, scenarij, za neki novi film?

Zadnje četiri godine Slavica Šnur i ja radili smo na scenariju o serijalu i filmu o Blagi Zadri i dečkima s Trpinjske ceste. Ljudi iz struke koji su čitali taj scenarij, od glumaca, redatelja i ostalih, oduševljeni su, ali ni taj scenarij nije dovoljno dobar za ljude na HRT-u. Pa bilo bi smiješno da nije tragično. Ne da su popljuvali, tvrdim odgovorno, odličan i vjerodostojan tekst, nego su otišli i korak dalje. Popljuvali su režijsku koncepciju, našeg renomiranog režisera Kristijana Milića. Scenarij je prošao HAVC, ali je zapeo u ladicama HRT-a. Teško je, kao što sam rekao, dva projekta su na čekanju finalizacije, upravo zbog nedostatka financijskih sredstava, ali ne mislim stati. Jer, kako je rekao naš veliki redatelj Zrinko Ogresta nakon što je pogledao moja dva filma, to nije posao to je misija. Misija čuvanja istine o nastanku i žrtvi za ovu našu Hrvatsku.