Izborio je svoje mjesto pod hrvatskim literarnim suncem

Od nedavno preminulog Tonka Maroevića oprostili su se njegovi dugogodišnji prijatelji i suradnici iz Matice hrvatske. Slušajući ih moglo se osjetiti da su birali riječi jer je Tonko zaslužio najljepše… Ne samo zbog svoga znanja, promišljanja i prepoznavanja, pročitanih knjiga i umijeća prevođenja, nego i zbog onoga što je bio – dar svima koji su ga imali priliku upoznati.

Njegov dugogodišnji prijatelj Igor Zidić nažalost nije mogao doći, ali su pročitane njegove riječi o Tonku – kako ga je zvao. „U Tonku je prebivao onaj koga sam upoznao kad mu je bilo trinaest godina i kad smo bili pred Bogom nedužniji i od svega čišći. Za studija smo bili vrlo bliski. Poslije se i udaljili; nikad ništa dramatično, životni puti. Kada sam postao urednik Života umjetnosti, Hrvatskog tjednika i Kola – on je prepoznao prostor za djelovanje, a ja sam dobio vrsnog suradnika. (…) Čuvali smo svoju neovisnost, slobodu neusklađenog mišljenja, ljepotu nedogovorene sukladnosti i, još veću, ljepotu opreka”, zapisao je Igor Zidić.

Prisjetio se također jednog događaja prije gotovo četiri desetljeća. „Netko od nas imenovao ga je kao Tonka, u kontekstu neke književne raspre, a drugi uzvratio pitanjem: ‘Koji Tonko?’ – dvojeći: Šoljan ili Maroević?” – shvatio sam da je, u oštroj konkurenciji, izborio svoje mjesto pod hvarskim i hrvatskim literarnim suncem”, zaključio je prije četrdeset ljeta Igor Zidić.

Tonko Maroević je, naime, rodom iz Staroga Grada na otoku Hvaru, gdje je u kolovozu ove godine i preminuo.

Nenametljivo i s knjigom u ruci, kao što je i živio, kazala je, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Tonko Maroević / Foto: Zarko Basic/PIXSELL

Zahvala za godine prijateljevanja

Od prijatelja i brata, kako ga je nazvao, oprostio se i akademik Luko Paljetak. „Nema nam ga više, ali on nije i neće biti perfekt, on je perfektan. On je vječni prezent, svugdje prezentan. Takav će i ostati. Znam da ga ljute ove moje patetične tvrdnje. Ja ih međutim ne mogu izbjeći, kao što ne mogu izbjeći ni svoju nemoćnu ljutnju usmjerenu u beskraj svemira pa je zato povlačim i zamjenjujem zahvalom za sve godine prijateljevanja s njime, za sve razgovore i stihove koje smo razmjenjivali, za sve što je za mene toliko puta gorljivo izrekao, za činjenicu da nam je bio darovan i da će postojati ne samo u sjećanju svih nas koje je obasjavao nego i u svom djelu…”, kazao je Paljetak.

Pišući o prijatelju istaknuo je da je Tonko imao tri uporišne točke: „svoju sobu na Institutu, gdje je proveo radni vijek; HAZU čiji je redoviti član postao nakon dugog nagovaranja jer je u svojoj poniznoj oholosti smatrao da ima onih koji to prije njega zaslužuju biti; i Maticu hrvatsku u Zagrebu, u čijem je radu predano sudjelovao gorljivo uređujući pjesničku biblioteku…”.

Sada nam preostaje samo pamtiti ga i nasljedovati, zapisao je Paljetak u rujanskom broju ‘Vijenca’.

Tonku Maroeviću je, naime, posvećen rujanski broj matičinog ‘Vijenca’ jer je u tom listu surađivao dugi niz godina pišući, među ostalim, književne i likovne kritike. U novom je broju objavljen i njegov posljednji tekst koji je nastao nekoliko dana prije smrti.

Tonko Maroević na naslovnici ‘Vijenca’ koji mu je posvećen

Najveći zaljubljenik u kulturu

Akademik Stjepan Damjanović je kazao da je knjiga, najšire shvaćena, Tonku bila poticaj i smisao. Za Maticu hrvatsku priredio je brojna izdanja, među kojima dominiraju pjesnici.

„Stizao je na toliko mjesta uvijek s istim ciljem, da svjedoči o nekom umjetničkom ili o nekom znanstvenom dostignuću, da slavi čaroliju riječi. I toliki smo mu zahvalni što nas je tako često poveo u predjele kamo bez njegove darovitosti i njegove strasti ne bismo stigli.

Njegov je dolazak na neki kulturni događaj i to što će govoriti jamčilo da će događaj biti veće slavlje duha, nego što bi bio bez njega. Bio je najveći zaljubljenik u kulturu kojega sam poznavao”, posvjedočio je akademik Damjanović.

Njegovo služenje riječi u savršenom je suglasju s Nazorovim stihovima, kazao je akademik na kraju.

Htio sam biti glazbalo na kome

Zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće

Rojevi riječi u govoru tvome.

Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom

Da u tebi dišem i da živim s tobom

I onda, kad me više biti neće.