“Gotovo svaka Ujevićeva pjesma bila je ‘ljuta molba’. Prije svega Tin Ujević je važan kao pjesnik koji je na poseban način bio odan riječi. On je ponekad više vjerovao zvuku nego smislu riječi, ali je itekako promišljao ono što je govorio”, rekao je za Hrvatsku katoličku mrežu književni prevodilac, publicist i pjesnik Sead Muhamedagić kojeg sljepoća nije spriječila da postane jedan on najvažnijih hrvatskih prevoditelja.

Naš sugovornik naglasio je da je Ujevića kroz život na mnoge stranputice navela velika znatiželja.

“Unatoč svemu, on je ostao odan svojoj umjetnosti, jer je stihove pisao iz žara, zanosa i predanja”, kazao je ovaj publicist i pjesnik te dodao da je Ujević u mladosti bio vatreni politički aktivist koji je doživjevši razočaranja ratnim zbivanjima svoja promišljanja pretakao u stihove.

“Razočaranja su od Ujevića napravila boema i stvorila sliku koja ga je obilježila kao osobu koja spava po klupama i živi u gostionici. Iako te slike ponekad zasjenjuju njegovu veličinu, Ujević je pjesnik kakvog prije njega nismo imali u Hrvatskoj književnosti. Veliko je pitanje hoćemo li imati pjesnika za kojeg bismo mogli reći da je nadišao ono što je stvorio Ujević”, istaknuo je Sead Muhamedagić.

Muhamedagić poručuje kako je svaka “ljuta molba”, ili pjesma u Ujevićevom slučaju, bezumno navirala iz vizija i stremljenja u želji da dosegne neviđeno. Vjerovanje je druga kategorija koja je obilježila Ujevićevo stvaralaštvo (punim imenom, Augustin Josip Ujević, op. a.).

“Vjerovanje u svetost pjesme, u prodornu i sveobuhvatnu moć ljudskog duha omogućile su mu da pjeva i piše na način kojim i danas dodiruje druge ljude. Često je iz kojekakvog duševnog blata ili nevolje ipak vjerovao u neraspletene verige ljepote”, primijetio je naš sugovornik.

Ujević je pisao himne ljepoti, molitve, kristološke i egzistencijalne pjesme…

Noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote; i moje misli san ozari, umrijet ću noćas od ljepote (Tin Ujević)

Tin Ujević – spomenik u Varšavskoj ulici u Zagrebu / Foto: Sanjin Strukić / PIXSELL

“Za mene je književnost učiteljica života. ‘Magistra vitae’ za mene nije povijest jer književnost je uvijek negdje uz život. Ona ga uvijek promišlja, uvijek nam o njemu nešto govori. Ona nije život sam po sebi, ali ako netko zna nešto o životu i u stanju nam je to prenijeti i pokazati nam na primjeru kako i što, onda je to književnost koja bi bez Tina bila manje životna”, zaključio je Muhamedagić.

Profesor Muhamedagić u kronološkom slijedu istaknuo je zbirke pjesama: “Lelek sebra” (1920.), “Kolajna” (1926.), “Auto na Korzu” (1932.), “Ojađeno zvono” (1933.), “Pesme” (1937.), “Rukovet” (1950.), “Žedan kamen na studencu” (1954.), “Mamurluci i pobješnjela krava” (1956.), “Odabrane pjesme” 1956.

Kao njemu posebno drage naš sugovornik izdvojio je pjesme: “Svakidašnja jadikovka”, “Notturno”, “Visoki jablani”, “Svetkovina ruža”, dodavši pritom da svaka od njih otvara jedan svijet za sebe.

“Svakidašnja jadikovka izražava stanje razočaranosti u kojem se i mi kao kršćani vjernici ponekad nalazimo. Znamo se pitati zašto nam Bog nije učinio ovo ili ono, a mi smo učinili to i to. Takvo nas stanje prati dok ne doživimo promisao i shvatimo da nam je dragi Bog dao slobodnu volju, a na nama je da uskladimo tu volju s Božjom u mjeri koju želimo”, rekao je.

Promišljajući o aktualnosti Ujevićeve poezije i njezinoj važnosti u hrvatskom društvu, naš sugovornik je naglasio kako je Tin bio vrstan prevodilac i esejist čije su pjesme prevedena na svjetske jezike.

“Mi ne činimo dovoljno da Ujević postane poznat u mjeri u kojoj to zaslužuje. S obzirom da su njegove pjesme prevedene na svjetske jezike, on je dio prijevodnog korpusa svjetske književnosti. Njegova poezija je neprolazna.T eme o kojima je pisao uvijek iznova intrigiraju svakoga od nas”, kazao je Muhamedagić.

Tin Ujević svojoj je poezijom glasno promišljao o svojim najvećim i najtežim dilemama i tegobama, pretvarajući ono što ga je pritiskalo u stihove dijeleći ih sa čitateljima.

“Moderni mediji (radio, društvene mreže… ) itekako mogu biti sredstva komunikacije s Tinovom ostavštinom koja u sebi krije neprolazne općeljudske vrijednosti”, ističe naš sugovornik te dodaje kako Tinova poezija nikada nije bila u nečijoj službi.

Tin Ujević – spomenik u Varšavskoj ulici u Zagrebu / Foto: Sanjin Strukić / PIXSELL

Sead Muhamedagić rođen je 1954. godine. Diplomirao  je germanistiku i jugoslavistiku u Zagrebu. Književni je prevodilac, publicist i pjesnik (zbirka Slijepčev vir, Pop i pop, Zagreb 2001.). Najviše je prijevoda objavio iz austrijske književnosti, osobito austrijskih dramskih autora (Schnitzler, Hofmannstahl, Michel, Bernhard, Handke, Turrini, Jelinek, Jonke, Mitterer, Altmann, Saenger, Schwab). Također prevodi liriku, uglazbljenu poeziju (koncertne popijevke i oratorijske tekstove), esejistiku, književno-znanstvenu, muzikološku i pedagogijsku literaturu. Poeziju hrvatskih pjesnika i književnoteorijske tekstove prevodi i na njemački. Za prevodilački rad dobio je godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca (1996.). Djeluje kao samostalni umjetnik (književnik i prevodilac).