Budi dio naše mreže

O 250. obljetnici gradnje crkve, trostoljetnoj obljetnici ponovne uspostave župe i trostoljetnoj obljetnici početka vođenja matičnih kniga, objavljena je knjiga “Spomenica župe Presvetoga Trojstva u Somboru” čiji su autori svećenici podrijetlom ili na službi u ovoj župi: Stjepan Beretić, Gábor Drobina i Josip Pekanović.

/ Marko Tucakov

Katoličko društvo “Ivan Antunović” iz Subotice i župa Presvetoga Trojstva u Somboru objavili su početkom tekuće godine monografiju “Spomenica župe Presvetoga Trojstva u Somboru”. Autori monografije su svećenici Subotičke biskupije koji su svojim životom ili svećeničkim služenjem bili, ili su još uvijek, povezani sa ovom velikom župom u trećem po broju stanovnika gradu u Subotičkoj biuskupiji. Prvi autor je rođeni Somborac, mons. Stjepan Beretić, sadašnji župnik u katedralnoj župi Sv. Terezije Avilske u Subotici, a suatori su vlč. Gábor Drobina, sadašnji župni vikar i preč. mr. Josip Pekanović, također domaći sin i sadašnji župnik u župi Presvetog Trojstva u Somboru. Knjiga je tiskana na dva jezika: hrvatskom (u nakladi od 1000 primjeraka) i mađarskom (500 primjeraka), uz pomoć Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Okosnicu ove knjige čini serija adaptiranih članaka o povijesti somborskih katoličkih župa, crkava, kapela i djelovanju svećenika, te o društvenome kontektsu u kojemu su oni djelovali i njihovoj zaostavštini. Te članke mons. Beretić je počeo objavljivati za katolički mjesečnik “Zvonik” 2007. godine i to je činio u svakom broju idućih pet godina. Upravo tada, 3. lipnja 2012. godine, svečano je obilježena 250. obljetnica blagoslova današnje crkve Presvetoga Trojstva. Bio je to jubilej koji je, kako piše Pekanović, potaknuo na razmišljanje o tome da se objavljeni tekstovi iskoriste za pripravu monografije ove župe. Dodatan motiv autorima bila je trostoljetna obljetnica ponovne uspostave župe u Somboru (1718. – 2018.), kao i također trostoljetna obljetnica početka vođenja matičnih knjiga ove župe. Ipak, bez obzira na potvrđenu višestoljentu prisutnost Katoličke Crkve u Somboru, Pekanović kaže: “Nisam imao često prigodu čuti imena osoba ili spominjanje događaja kojima su nositelji bili ljudi iz Katoličke Crkve, ili pak njezini najistaknutiji vjernici. Najvećim dijelom krivnja je na nama. Premalo je učinjeno da ih se otrgne od zaborava”.  

Kip sv. Florijana u Somboru / Foto: svetiflorijan.blogspot.com

Knjiga je podijeljena u tri dijela, od kojih je svaki od trojice svećenika autor jednome. Beretić je opisao povijesne prilike i lokalne kontekste u državnim sustavima u kojima se današnji grad Sombor nalazio: ugarskom, turskom i (južno)slavenskom. Prvi spomen kršćanskoga postojanja na lijevoj obali Dunava u današnjoj Bačkoj vezuje se za kraj X. i početak XI. stoljeća, što se ima zahvaliti sv. Stjepanu, prvom ugarskom kralju i ustrojstvu kršćanske države po njegovoj viziji. Prisustvo otaca franjevaca vezuje se najranije za 1531. godinu, a oni iz bosanske provincije Svetoga Križa u Somboru su počeli djelovati oko 1580. godine. Osim velike bliskosti franjevaca i domicilnoga stanovništva za vrijeme turske vladavine u južnoj Ugraskoj, povijest bilježi i valove naseljavanja predaka današnjih bačkih Hrvata. Povjesničari se slažu da je velika skupina njih, skupa sa bosanskim franjevcima, došla u Bačku iz južne Hrvatske, Hercegovine i Bosne 1686. godine. Godinu dana nakon toga, uslijed poraza kod Beča, Sombor napuštaju Turci, a austrijski car Leopold I nakon Karlovačkog mira (1699.) počinje uspostavu Vojne granice, u koju je ušao i Sombor, uz istovremenu civilnu ugarsku vlast u istom gradu – sjedištu Bačke županije. Podaništvo ova dva oblika vlasti u Bačkoj gotovo je isključivo bilo hrvatsko i srpsko stanovništvo.  Od sredine XVIII. stoljeća Sombor naseljavaju Nijemci koji su sve do prije sedam I pol desetljeća, skupa sa Hrvatima i Mađarima činili katolički mozaik ovoga grada u Bačkoj.  

Crkveno graditeljstvo

Svoju kapelu, posvećenu sv. Franji, su somborski Hrvati imali još za vrijeme Turaka, da bi od 1717. do 1719. franjevci izgradili veću crkvu sa drvenim zvonikom. Kamen temeljac za izgradnju samostana pokraj nje blagoslovio je i položio 1743. godine kalačko-bački nadbiskup Gabrijel Patačić. Godine 1752. glagoslovljen je kamen temeljac sadašnje župne crkve, a ona je građena idućih dvadeset godina. Ipak, 1781. godine car Josip II. raspušta franjevačke samostane, a biskupijska vlast za prvoga svjetovnog svećenika postavlja Stjepana Jagodića.

Crkva sv. Stjepana kralja / Foto: Boris Erg

U knjizi je obrađenoe bogato somborsko crkveno graditeljstvo, koje, osim same crkve, obuhvaća sedam kapela u gradu, građenih od sredine XVIII. do početka XX. stoljeća, uz dvije kapele u dva nekadašnja samostana časnih sestara Naše Gospe, bolničku kapelu sv. Josipa, kapele u salašima Nenadić i Gradina, grobljansku kapelu (danas župnu crkvu) Sv. Križa, monumentalnu crkvu sv. Stjepana kralja, uz koju svoj samostan imaju oci bosonogi karmelićani hrvatske provincije, te najskorije sagrađenu župnu crkvu sv. Nikole Tavelića na Bezdanskom putu (iz 1985.). Svi zaslužni somborski župnici opisani su u usporedi sa njihovom zaostavštinom, a također i umjetnici koji su svoj obol dali u uređenju crkvenoga enterijera.   

Školstvo Sombora rodilo se u krilu Katoličke Crkve

Drobina u drugom dijelu knjige opširno prikazuje školstvo koje je u Somboru također izniklo unutar Katoličke Crkve, djelovanem franjevaca još za vrijeme Turaka.  Zgrada elementarne škola za dječake sagrađena je 1884., no poslije II. Svjetskog rata oduzeta je Crkvi i njoj, unatoč započetkom postupku restitucije, nikad nije bila vrađena, nego ju je 2014. godine država pretvorila iz školske zgrade u javno tužiteljstvo. U blizini se nalazila zgrada Katoličke samostanske škole i vrtića za djevojčice, koja je blagoslovljena 1887., kao i Katoličko sirotište i škola za odgajateljice, blagoslovljeno 1891. godine, koje su vodile Školske sestre Naše Gospe. I taj je objekt nacionaliziran i tu je danas osnovna škola. 

Drobina posebno detaljno opisuje male sakralne spomenike: križeve i kipove. Izgradnja spomen-križeva također je započela u vremenu kada su ovdje djelovali franjevci – prvi je podignut 1749. godine. Tijekom druge polovice XVIII. pa sve do prvih desetljeća XX. stoljeća oni su postavljani neumorno kao, kako navodi Drobina “simboli mjesta, dio tradicije, dio vrijednosti tog mjesta, naselja ili grada. Ti spomenici nemaju isključivo sakralni karakter, već imaju značaj i u ustrojstvu naselja”. “Mogu biti simbolima nekog sakralnog mjesta, te postavljeni kao znak koji prolazniku ukazuje na prisutnost neke vjerske zajednice”, napisao je on, navodeći i ulogu krajputaških križeva kao podsjetnika na zbivanja na mjestima gdje su postavljeni, te njihovu suvremenu ulogu čuvara kulturnih vrijednosti. Iako građeni, oštećivani, rušeni pa djelomice obnavljani, križevi su na području Sombora i okolice ostali vrlo brojni. Još 1963. naveden je popis od čak 51 ovakvog sakralnog spomenika, dok ih je danas preostalo 28 i oni su detaljno predstavljeni u ovoj knjizi. Središnji somborski trg Svetoga Trojstva je od 1791. do 1949. krasio je monumentalni Svetotrojstveni kip, sve dok ga, preimenujući trg u “Bratstva i jedinstva” jugoslavneska vlast nje srušila. Kip svetoga Florijana (izrađen 1828.), te Gospin kip iz 1916. i dalje stoje na mjestima na kojima su postavljeni, i u ulicama koje su nekada nosile ime po sv. Florijanu i Gospi! Ovome poglavlju dodati su podatci o somborskoj Kalvariji, o tri mala zvonika i o crkvenim zvonima u gradu.

Suvremenost

U trećem dijelu preč. Pekanović govori o suvremenom periodu života zajednice župe Presvetoga Trojstva. On je obilovao žalosnim događajima, najvećma vezanih za ratni period 1990-ih i njegove posljedice: iseljavanje velikog broja župljana u inozemstvo (koje traje i danas), te prestanak službe i odlazak iz župe sestara Kćeri Milosrđa (2009.). Obnova unutrašnjosti kapele sv. Ivana Nepomuka 1999., te spoljašnjosti 2018., bili su radosni događaji. Prije dvadeset jednu godinu je, kako će se ispostaviti, nagoviješten početak obnove katoličkoga graditeljskog nasljeđa Sombora. Za sam objekt crkve i nekadašnjega franjevačkog samostana, a današnje župne kuće, došli su bolji dani 2006. godine, u mandatu i uz potporu somborskoga gradonačelnika dr. Jovana Slavkovića, kada je započela velika obnova krovišta. Nakon što su župi djelomice vraćeni poslovni prostori koji su ranije bili nacionalizirani, 2012. počela je obnova župne kuće, a ubrzo i obnova unutrašnjosti crkve. One su kriunisane radovima na obnovi baroknog tornja, koji su započeti 2015. godine. Župni prostor i crkva Presvetog Trpostva su danas, o tome ova spomenica zorno svjedoči, mjesto živoga pastorala, napose permanentnog obrazovanja vjeroučitelja Subotičke biskupije, budući da je Pekanović magistar katehetike, član Povjerenstva za vjeronauk Vlade Srbije, te na čelu Katehetskog ureda Subotičke biskupije.  

U širemu kontekstu, ovo nije samo povijesno svjedočanstvo o jednoj somborskoj župi i crkvi, nego o cijelom Somboru, u kojem danas postoje tri katoličke župe. Nakana da knjiga sažeto, no istinito i detaljno, predstavi ljude koji su napisali povijest ove zajednice i čija su djela i dalje vidljiva, sasvim je sigurno postignuta. No, ova je knjiga postigla i više od toga. U posljednjih je nekoliko godina, naime, objavljeno nekoliko publikacija koje tematiziraju povijest ovoga grada, a koje sadrže i značajne fragmente crkvene povijesti. Poznavatelji povijesti Katoličke Crkve u Somboru nisu pitani da sudjeluju u pisanju nijedne od njih, a pojedine informacije u tim su knjigama nisu iznesene sa namjerom da se objektivno i profesionalno priđe analizi crkvenih povijesnih vrela. Ovo je, dakle, knjiga o Somboru, kojega ne bi bilo u današnjem obliku da u njegovoj povijesti Katolička Crkva  – njezini službenici i Božji narod – nisu dali svoj iznimni doprinos.

Predstavljanje knjige bilo je planirano u Somboru za 4. travnja, no ostaje neizvjesno zbog proglašenja izvanrednog stanja u Srbiji.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja