U povijesti glazbe Giovanni Battista Pergolesi (1710. – 1736.) je najmlađi skladatelj s tragičnom sudbinom. Umro je u dobi od 26 godina. Glazbena ostavština od svega 10 godina stvaralaštva je impresivna. Slavu je stekao komičnim operama za napuljska kazališta i velikim brojem vokalnih i instrumentalnih djela (oratoria, kantata, misa, moteta) za solo instrumente i ansamble. Mnogi istraživači vjeruju da bi Pergolesijeva darovitost u glazbi nadmašila čak i genijalnost Mozarta ili Bacha, da je živio malo duže, piše John Henken.

U Kapucinskom samostanu je skladao kantatu Stabat Mater koja je njegovo posljednje djelo. Kantata je postigla veliku popularnost nakon njegove smrti. Jean-Jacques Rousseau pohvalio je uvodni stavak kao „najsavršeniji i najdirljiviji duet koji dolazi iz pera bilo kojeg skladatelja“. U glazbi Stabat Mater nema žalosti – samo nada, poniznost i najveća ljubav za cijelo čovječanstvo.

Stabat mater je kantata za solo sopran, solo alt, gudače i continuo, a u nedjelju će je izvesti Josipa Lončar (sopran), Martina Menegoni (alt), Zvonimir Krpan (violina), Viktorija Gubo (violina) Natalija Anikeeva (viola), Guennadi Antonov (violončelo) i Alen Kopunović Legetin (orgulje i umjetnički voditelj).

U čisto funkcionalnom smislu, Pergolesijev Stabat mater vokalna je komorna glazba, nije namijenjena javnim crkvenim službama, već privatnom štovanju plemićkog bratstva u Napulju, Cavalieri della Virgine de ‘Dolori. Ovo je bratstvo generaciju koristilo Stabat mater Alessandra Scarlattija za obilježavanja Velikog petka i željelo je stilski ažuriraniju zamjenu.

Pergolesi je prihvatio zadaću, ali je bio lošeg zdravlja, kao što je izgleda bio veći dio svog života. Pergolesijeva dva brata i sestra umrli su u djetinjstvu, a činjenica da je potvrđen s jedva godinu dana sugerira da je i sam tada bio teško bolestan. Skica rimskog karikaturista Leonea Ghezzija, napravljena vjerojatno dvije godine prije Pergolesijeve smrti, prikazuje skladatelja s deformiranom lijevom nogom, a rani izvještaji govore da je imao tuberkulozu.

On je, međutim, dovršio Stabat mater i Salve Regina dok je bio u samostanu – nije sigurno koje je njegovo posljednje djelo. Veći dio ovog izvještaja nepotvrđena je legenda, iako su priče počele gotovo odmah, a Alfred Einstein navodi da rukopis Stabat mater pokazuje jasne znakove žurbe, barem u posljednjem dijelu.

Liturgijska uporaba pjesme “Stabat mater dolorosa” iz 13. stoljeća varirala je kroz stoljeća i postavljena je u prevladavajuće stilove svakog doba. U Italiji u 18. stoljeću tekst je često postavljan kao svojevrsna komorna kantata sa vlastitim tonskim jedinstvom, kao u postavci Pergolesija. Metrička pjesma sastavljena je u parovima trorednih vertikala rimovanih aab – ccb, ​​ali u praksi skladatelji slobodno dijele stihove.

Za glazbene naprednjake ovo je bila najuzbudljivija glazba koju su mogli zamisliti. Muzikolog Johann Nikolaus Forkel napisao je da je “ozračje pobožnosti i odanosti kojim je Pergolesi uspio zaogrnuti ovu skladbu prevarilo neupućenog amatera svojim licemjerjem i za sebe steklo slavu koja je prilično nezaslužena”.

To je bila prilično odvažna izjava jednog od prvih biografa Johanna Sebastiana Bacha, budući da je i sam Bach – teško da je bio samo nepoznati amater – cijenio djelo dovoljno visoko da ga u roku od deset godina od sastavljanja uredi za vlastitu uporabu u Leipzigu. Bach je prilagodio pokornički Psalam 51, “Tilge, Höchster, Meine Sünden”, za njemački tekst, a Pergolesijevu je glazbu uglavnom uzimao onakvu kakvu je zatekao. On je ipak oslobodio dio viole od udvostručenja bas linije i napravio ritmičke izmjene prema potrebi za novi tekst. Čak je i komponirao novu glazbu gdje je osjećao potrebu, a najviše je proširio Pergolesijevu fugu Amen na dvostruko veću izvornu duljinu.

To bi trebao biti krajnji imprimatur, ako je uopće bio potreban. Ljupko uravnotežene fraze, jasnoća i operna ekspresivnost koje tako ulaze u najsuvremenije glazbenike tog doba izgrađene su nad čvrstim baroknim oblicima i obogaćene s dovoljno višeglasnih detalja kako bi udovoljile najizbirljivijim majstorima. Bach je zasigurno cijenio predklasičnu lirsku plastičnost i temelje stare škole koji su nastavili održavati ovaj komad tako popularno u repertoaru.