Obilježavanje Međunarodnog dana materinskog jezika ima za cilj promicanja jezične raznolikosti i višejezičnog obrazovanja.

Naime, istraživanja pokazuju kako polovici od šest tisuća svjetskih jezika prijeti nestanak u idućih nekoliko naraštaja, jer polovicu svih jezika govori samo deset tisuća i manje govornika, a čak četvrtinu samo tisuću osoba. Obrazovni sustavi širom svijeta i internet zanemaruju tisuće jezika, što ugrožava i bogatstvo ljudskog znanja.

Materinji ili materinski jezik je prvi je jezik koji neka osoba nauči u svojoj obitelji. Stručnjaci ističu da je znanje materinskog jezika vrlo važno pri formiranju mišljenja, a istraživanja su pokazala da osoba koja nije svladala materinski jezik ima problema s učenjem ne samo drugih jezika već i s učenjem općenito.

Na materinskom jeziku trebali bismo moći izraziti najširi raspon vlastitih misli i najnježnije nijanse svojih emocija. Materinskim jezikom služimo se najbolje i najpreciznije – jer je u nas usađen od naših početaka.

Hrvatski jezik pripada južnoslavenskoj podskupini slavenskih jezika. Razvijajući se od 11. stoljeća upravo se hrvatski među prvima počeo izdvajati kao poseban entitet.

Od 14. do 15. stoljeća jezik cijeloga hrvatskoga prostora označuje se jedinstvenim imenima – slovinski, ilirski, hrvatski, s jasnom sviješću da hrvatskomu pripadaju i čakavsko i štokavsko i kajkavsko narječje. Tako je od kraja 16. stoljeća – a osobito u 17, 18. i 19. stoljeću – napisan i objavljen niz gramatika i rječnika toga jezika. Jezik hrvatske književnosti u Dubrovniku – postao je uzorom na ukupnome hrvatskome prostoru.

30-ih godina devetnaestog stoljeća Ilirski pokret ili Hrvatski narodni preporod, uspjet će proširiti, za Hrvate na cijelom prostoru, manje-više jedinstven književni jezik. Tako je Ivan Kukuljević Sakcinski 1843. u Hrvatskome saboru održao govor na hrvatskom jeziku zahtijevajući da se on uvede kao službeni jezik u škole i urede u Hrvatskoj. Četiri godine kasnije Sakcinski je ponovio isti zahtjev, a Hrvatski je sabor uveo hrvatski jezik kao „diplomatički i službovni“.

Tako je Hrvatska bila posljednja zemlja u Europi koja je napustila latinski kao službeni jezik državne uprave.

U Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji te u socijalističkoj Jugoslaviji, Hrvatima se nastojao nametnuti jezik lišen svake značajke koja bi mogla podsjećati na posebnu jezičnu tradiciju i posebne norme. Usprkos tome, u djelatnostima izvan državnog aparata ustrajalo se na očuvanju hrvatske jezične posebnosti. Primjerice, nakon Novosadskih rješenja iz 1960. dolazi do zabrana narodnih izraza siječanj, veljača itd. na radijskoj postaji Zagreb. Došlo je i do zabranjivanja i sustavnoga potiskivanja tzv. kroatizama, odnosno svih hrvatskih razlikovnih značajki.

Godine 1967. objavljena je Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika, a Matica hrvatska odrekla se Novosadskoga dogovora i jezičnih rješenja iz Novoga Sada.

Iako je to dovelo do žestokoga progona pojedinaca i institucija, uključujući i uhićenja, od tada se pritisak na hrvatski jezik postupno smanjivao, a novosadski se pravopis u Hrvatskoj više nije provodio.

Nakon tih događaja hrvatski je jezik ponovno počeo slijediti vlastiti smjer jezičnoga razvitka, a njegovi ga govornici od tada, gotovo isključivo, označuju nazivom hrvatski jezik.

Po Ustavu Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990., danas je službeni naziv jezika – hrvatski jezik.

U povodu Međunarodnog dana materinskog jezika Matica hrvatska izdala je priopćenje koje prenosimo u cijelosti.

Matica hrvatska pridružuje se obilježavanju Međunarodnoga dana materinskoga jezika 21. veljače koji je na prijedlog Bangladeša proglašen na 30. zasjedanju Glavne skupštine UNESCO-a 1999.

Dan materinskoga jezika slavi se kao jedan od najvažnijih simbola kulturnog identiteta osoba i naroda, njegovanja različitosti i višejezičnosti. Hrvatski jezik danas je međunarodno priznat jezik pod svojim nacionalnim imenom, a u Europskoj Uniji uveden je kao 24. službeni jezik. Materinski jezik nije samo puki znak, on je mnogo više i dublje od toga. Stoga, proslavimo Međunarodni dan materinskoga jezika Matoševim mislima iz feljtona Lijepa naša domovina (1910): 

„Jer i jezik je produkat naše zemlje kao mi, kao savski šljunak ili bjelolist i pjenišnik hrvatske Alpe. Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prama Hrvatskoj, prama hrvatskoj prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim tihim planetima što ‘kolo vode’ kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje: buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, ‘lijepi vrti morem plivajući’.“