Budi dio naše mreže

Luka Brajnović - u Hrvatskoj gotovo nepoznat, a u Španjolskoj 'el maestro'

Luka Brajnović (1919. - 2001.) katolički je novinar iz Boke kotorske, kojeg su u Drugom svjetskom ratu uhitili talijanski fašisti i partizani, ali im je u oba slučaja pobjegao te se na preporuku kardinala Alojzija Stepinca kao izbjeglica 1948. skrasio u Španjolskoj gdje je 53 godine živio i radio kao ugledni profesor novinarstva. Brajnovićevo ime nosi ugledna međunarodna novinarska nagrada koju je još za njegova života ustanovilo španjolsko Sveučilište Navarra u Pamploni.

/ Katarina Varenica

Ove godine navršava se sto godina od rođenja glasovitog hrvatskog i španjolskog novinara, književnika i sveučilišnog nastavnika Luke Brajnovića. Tim su povodom u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu u petak, 18. listopada predstavljene tri njegove knjige na hrvatskome jeziku: Oproštaji i susreti – sjećanje iz rata i izgnanstva te dvije zbirke izabranih pjesama – Mjesečina u uljiku i More moga djetinjstva.

Životna priča Luke Brajnovića dostojna je filmskog platna, a najzanimljivije dijelove te priče s nama je podijelila njegova kći dr. Elica Brajnović de Leahy, počasna konzulica Republike Hrvatske u Kraljevini Španjolskoj, prije dvije godine kada je Glas Koncila objavio Brajnovićevu knjigu Služiti istini. U knjizi se hrvatskoj javnosti prvi put donosi dio njegovih objavljenih memoara u kojima opisuje torturu svih režima koju su prolazili hrvatski intelektualci prije i poslije Drugoga svjetskoga rata.

Tu torturu Brajnović je osjetio na najgori mogući način i na svojoj koži. Kako nam je rekla dr. Elica Brajnović de Leahy do 1945. godine njezin je otac živio u Zagrebu radeći kao novinar, pisac i pjesnik. Od 1938. studirao pravo u Zagrebu. U gimnaziji je s prijateljima uređivao i izdavao tajni dvomjesečnik Hrvatski Graničar. Poslije kao sveučilištarac, bio je predsjednik nacionalnog ogranka Pax Romane i urednik književnog časopisa Luči te je radio u tjedniku Hrvatska straža u Zagrebu.

Prvi put su ga uhitili talijanski fašisti 1941. godine dok je bio u posjetu Kotoru. Uspio je pobjeći i nakon mjesec dana se vratio u Zagreb. Samo dvije godine poslije uhitili su ga partizani. Određen je za strijeljanje, a spasio ga je oficir koji je znao da je Brajnović novinar, smatrajući da im je kao novinar i poznati urednik potrebniji živ. Isprva s njim vode prijateljske razgovore i traže od njega da istupi na radiju, za BBC.

S mojom majkom Anom Tijan vjenčao se u studenom te 1943. Upoznali su se još na studiju prava – kaže Elica Brajnović de Leahy.

Luka Brajnovic sa suprugom Anom, Zagreb 1942. / Foto: brajnovic.info

Prijatelj mu je uskočio u pomoć jer je bio bez posla i ponudio suradnju na Sveučilištu, na Institutu za sociologiju, gdje je predavao 1944. Dolazi 1945. i približavao se dan ulaska partizana u Zagreb.

”Tata nije želio otići iz Zagreba. Govorio je kako on nema veze s politikom i da zašto bi morao bježati. Moji stričevi, braća od moje majke, uspjeli u ga uvjeriti da je za njega, kao katoličkog novinara, bolje da ode. S mojim stričevima odlazi u Austriju, prvo u izbjeglički logor u Klagenfurt. Ja sam tada imala samo tri mjeseca i ostala sam s mamom u Zagrebu” – govori Elica Brajnović de Leahy. S ocem će se prvi put susresti kada je imala 12 godina u Münchenu 1956. godine. ”Moja majka mi je uvijek govorila o ocu tako da je bio prisutan u mom životu. Kada je majka dobila putovnice i dopuštenje da na dva tjedna odemo u Njemačku, sastale smo se s tatom i otišle u Španjolsku gdje je on živio od 1949. godine”, ističe Elica Brajnović de Leahy.

Ispričala nam je da je blaženi Alojzije Stepinac jako cijenio njezinoga oca.

Prije odlaska iz Zagreba, zagrebački nadbiskup mu je dao ‘pismo- preporuku’ koju je mogao, u slučaju potrebe, pokazati biskupima ili ljudima iz Crkve da mu pomognu. To je pismo pomoglo mom ocu, a još uvijek ga imamo kod kuće i čuvamo ga – s ponosom ističe Elica Brajnović de Leahy.

Uz sestru Mariju, Luka Brajnović bio je jedini među svojom braćom, a imao ih je troje, koji je preživio Drugi svjetski rat. Stariji brat Ivo, svećenik, ubijen je na Daksi 1944. godine, a mlađeg su brata, Tripu, ubili partizani u Zagrebu 1944.

Prije dolaska u Španjolsku kao prognanik u savezničkim izbjegličkim logorima Brajnović je boravio u Austriji i Italiji prošao je od Klagenfurta i Krippendorffa do Udina, Trevisa, Bologne, Reggio Emilije, Modene, a najduže je bio u logoru Fermo. Na Sveučilištu La Sapienza u Rimu upisuje studij medicine.

Luka Brajnović upoznao je u Rimu sv. Josemaría Escrivu de Balaguer, utemeljitelja Opusa Dei, te je bio jedan od prvih Hrvata u njegovu članstvu, pridruživši se prelaturi još 1946.

Na početku život u Španjolskoj nije bio lagan, ali tata je imao puno prijatelja koji su nam pomagali. Na početku nije znao jezik, ali stalno je pisao i to na hrvatskom. Jedan od njegovih većih projekata, na kojem je radio dvije godine uzastopno, bio je prijevod Biblije na hrvatski, tada već staroga nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića. Jako je bilo važno da ljudi u inozemstvu imaju Bibliju na svome jeziku’, rekla je Elica Brajnović de Leahy.

Tijekom 53 godine boravka u Španjolskoj Luka Brajnović postigao je jednu od zapaženijih karijera hrvatske emigracije. Uz Elicu u Španjolskoj mu se rodilo još četvero djece – sin Antonio, i tri kćeri Olga, Ljerka i Ana Marija.

Počasna hrvatska konzulica u Španjolskoj Elica Brajnović de Leahy sa sestrom, novinarkom Olgom Brajnović. / Foto: Dalibor Urukalović / PIXSELL

Krajem 50-ih godina bio je jedan od suosnivača Instituta za novinarstvo Sveučilišta u Navari, autor jednoga od prvih udžbenika novinarske etike na području Europe, te je bio novinar u dnevniku Diario de Navarra, gdje je ispisao 6059 kolumni. Na španjolskom je jeziku objavio tri zbirke pjesama, od kojih su dvije sada prevedene i na hrvatski.

Brajnovićevo ime nosi ugledna međunarodna novinarska nagrada koju je još za njegova života ustanovilo španjolsko Sveučilište Navarra u Pamploni. Jedini hrvatski dobitnik te međunarodne nagrade je Siniša Glavašević. U Hrvatsku se Brajnović prvi put vratio 1987. s kćeri i suprugom, te su posjetili i Kotor. Drugi put u Hrvatsku je došao 1997. Na sveučilištu u Zagrebu održao je nekoliko predavanja o novinarskoj etici s kćeri Elicom, koja je također novinarka i profesorica.

”Uživala sam u njegovu dobrom raspoloženju i veselju, naučio me pjevati i voljeti glazbu, čitati klasike, i naposljetku kako postati novinarka. Ali naučila sam i važnije stvari: naučila sam kako voljeti Boga, tražiti ga u svim trenucima svoga života, u svim okolnostima, u teškim i lakim trenucima. Njegova odanost Bogu i prihvaćanje Njegove volje uvijek i svugdje bili su nesalomljivi. Uvijek me iznenađivalo što je jedna tako osjetljiva i kreativna osoba kao što on je tako čvrsta u svojim uvjerenjima. Njegova strast za istinom zasnivala se na pravoj Istini, pisanoj velikim slovima. Tata je znao slušati, nikada se nije nametao ni nama, ni svojim učenicima za koje je bio poseban. Nastojao ih je formirati, tako da postanu dobro obrazovani i pošteni ljudi koji će služiti za dobrobit društva”, rekla je Elica Brajnović de Leahy.

Moj je otac uvijek veslao na pučinu, nadam se da će svojim zapisima i intelektualnom i ljudskom ostavštinom nastaviti podučavati i buduće generacije, rekla je na kraju. Luka Brajnović umro je u Španjolskoj 2001.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja