Iako je prema nekim povijesnim izvorima Katarina Kosača posljednja bosanska kraljica, činjenica je kako je posljednji bosanski kralj bio Stjepan Tomašević, a samim tim, supruga mu Mara bila je posljednja bosanska kraljica. Bilo je to najgore razdoblje i kraj Bosanskog kraljevstva kojeg 1463. osvojiše Turci. Jelena Branković je kao dvanaestogodišnja djevojčica postala kraljica Mara (Marija) Tomašević, a već sa šesnaest godina udovica. Iako je njezin život kao stvoren za pravi punokrvni roman, o njoj se dosad puno manje pisalo nego o Katarini Kosači.

Upravo toj najmlađoj i posljednjoj kraljici Bosne, Božena Volić odlučila je dati literarni okvir i ispričati priču o njezinoj tužnoj sudbini. A kako nema konkretnih podataka o tome je li uopće imala djece, autorica nam pripovijeda da je njezina kraljica Mara imala dvoje blizanaca Jelenu i Stjepana i da ih je na kraljevu zapovijed odmah nakon poroda, a da i sama ne padne u ruke Turaka, morala ostaviti u Bosni i povjeriti ih na brigu pučanima, bosanskim krstjanima, Grubači i Tvrdošu.

“Ja, Kraljica Kraljevine Bosne, bez Kraljevine i bez Bosne, udovica sama, uz malo prijateljica i prijatelja, bez doma, bez sredstava za život, moram i idem dalje – pisala je.

Roman o posljednjoj bosanskoj kraljici vodi nas više od pet stoljeća unatrag. Radnja romana odvija se od prijestolnih bosanskih gradova do Dubrovnika, Šibenika i Venecije u razdoblju nestanka Bosanskog kraljevstva, od 1463. godine do posljednjih poznatih godina života kraljice Mare. “Iako je tema povijesna i stoljećima udaljena od nas suvremenika 21. stoljeća, ona je svevremenska, a povezana s globalnim problemom čovječanstva, ratnim događanjima i stradanju ljudi i dobara”, ističe autorica.

Na promociji u Šibeniku Zdenka Bilušić, predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Šibeniku i autorica, Božena Volić / Foto: Facebook

“Kroz život kraljice i njenu borbu za opstanak, snove i čast, možemo pronaći mnoštvo sličnih sudbina naših suvremenika, bilo koje nacije i vjere, među prognanicima i izbjeglicama s čijim se sudbinama susrećemo svaki dan kroz vijesti, a i poznajemo one koji su proživjeli tu tešku sudbinu. U njenom životu, njenom lutanju i dvojbama možemo pronaći lutanja i dvojbe svakog prognanika i izbjeglice. Ostajanje bez doma, zavičaja, supružnika, djece, roditelja, rođaka, susjeda i prijatelja, priče su svima nama itekako poznate”, napominje Volić.

Sam kraj romana govori o podvojenosti njenog lika, o njenoj borbi sa samom sobom. Pitanje koje je razdire prijeteći da je razori dovodeći je pred zid ludila, preko kojeg bi se svaki tren mogla strmoglaviti toliko je teško, a toliko ljudsko, da ga svatko od nas može razumjeti. A pitanje je: Otići i sve zaboraviti i nikad se više ne vratiti, ili se vratiti kad se steknu uvjeti, ili pak ostati u neizvjesnosti opstanka. Slične dvojbe su mnogi od nas doživjeli i zato će im lik kraljice biti blizak, kaže Volić. Zato roman i nosi naslov “Kraljičin izbor”, pojašnjava autorica, jer kako i na koji način izaći iz egzistencijalne, duhovne i svake druge nesigurnosti  za nju je poput planine visoka dvojba, a kroz nju spoznajemo i dvojbe mnogih koji su stoljećima u labirintima ratnih vjetrova bili zbrisani s rodnih ognjišta, voljenog doma i domovine.

Naš narod kaže: ,,U životu je tri pita imati i tri puta nemati“. Što je to imati? A što nemati? Kraljica je to spoznala, kaže Volić.

Uz mnoštvo sporednih bezimenih likova, autorica plete svoju priču o kraljici uz još 80-ak likova s autentičnim osobnim imenima iz tog vremena (Grubača, Vojača, Vukac, Maroje, Vlaho…) te čitatelju otvara vrata spoznaje o svevremenskim vrednotama ljudskog postojanja; odgovornosti, časti, poštenju, duhovnosti, ljubavi, obitelji, domoljublju…

„Unatoč svemu Kraljevina Bosna će biti uvijek sa mnom. Neću je se odreći, ne iz sujete, lažne skromnosti ili upitnog legitimiteta krune posljednje bosanske kraljice, već zato što je to moj usud.“

Mjesta radnje su: Kraljevina Bosna, Dubrovačka Republika s otokom Daksa, Mletačka Republika (Split, Šibenik, jadranski otoci), Venecijanska Republika, Jadransko more, bosanska rijeka Drina, Osmansko Carstvo s Ježevim i uz deteljan opis svih tih krajeva.

Roman donosi prikaze života kojim su živjeli kraljevske obitelji, plemići ili pak život na dvoru sultanije, ali i život naroda iz planinskih i gradskih sredina te narodne običaje ruralnih krajeva, uspavanke, priče za djecu o psu tornjaku i pastiru, putovanje jedrenjacima i kočijama, opise dvoraca, kaštela, tvrđava, kamenih kula, samostana i crkvi, pećina, kanjona, divljih rijeka i sl..”Opisi pejzaža posebno me nadahnjuju i kao i uvijek do sada uživala sam stvarajući oreole kojima se divim”, kaže autorica svog prvog romana na kojemu je radila deset godina.

Posljednja bosanska kraljica svakim svojim poduhvatom i riječju, cijelim svojim životom, svjedoči o dostojanstvu žene. Ona je moralna vertikala žene, majke, kraljice, napominje autorica. “Svojim unutrašnjim dvojbama, prikazanim u neizgovorenim monolozima, pokazuje duhovnost kojom zrači.”

Ono što vidiš zavisi od srca kojim gledaš  – zaključila je autorica.

Autorica Božena Volić /Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Tekstovi napisani bosančicom romanu daju trag povezanosti s tim davnim vremenom, ali Božena Volić piše suvremenim književnim jezikom. Izuzetak su replike nekih likova na latinskom jeziku kojima je prijevod naveden u obliku fusnote. Kao dodatak romanu, pridodan je i Tumač nepoznatih i manje poznatih riječi.