“Atelje je za umjetnika posebno važno mjesto. Pomisao da neću moći neko vrijeme raditi u prostoru u kojem provodim veći dio dana obeshrabrivala me. Kad sam otišao tog istog dana u atelje, penjući se na prvi kat prema ulaznim vratima pred kojima je bila hrpa žbuke otpale sa stropa i zidova hodnika, prožeo me snažan neugodan osjećaj, neka pomiješanost straha i očaja. Pomislio sam da su mi se mnoge slike uništile, naročito one stare koje čuvam godinama za sebe. Kad sam s naporom otvorio vrata, jer je žbuka padala i s unutarnjih zidova vidio sam u predsoblju prevrnute slike, iskošene, neke s razbijenim okvirima. Prizor je bio strašan poput scene iz nekog filma. Ali hvala Bogu izgledalo je strašnije nego što je stvarno stanje pokazalo. Kad sam slike posložio dvije su bile probušene, jer su pale na oštre rubove okvira i moći ću ih sanirati. Neke su izgrebene od polomljenih zaštitnih stakala. Nevjerojatno je kakva se oslobađala energija tog potresa kad se u tako relativno malom spremištu za slike moglo sve tako isprevrtati. Srećom da u radnom dijelu prostora ateljea nisam imao puno slika osim jedne na štafelaju koja se također našla na podu uz razbacan slikarski pribor, boje, kistove, sprejeve, staklenke…”, izjavio je za portal Hrvatske katoličke mreže akademski slikar Dimitrije Popović.

“Nakon prvog šoka i onog instinktivnog straha kad se u desetak minuta tog jutra 22. ožujka cijelo susjedstvo našlo na ulici i kad se tijekom dana stanje s podrhtavanjem tla malo smirilo mogle su se sagledati posljedice tog potresa. Osim štete koje smo imali u kući u kojoj stanujem, srećom nisu bile tolike da smo se trebali iseliti, ali kuća u kojoj se nalazi moj atelje ozbiljno je stradala. Ima nekoliko napuknuća u nosivim zidovima. Kako u zgradi ima nekoliko stanara odmah je izvršen stručni očevid i krenulo se brzo u sanaciju,” ističe Popović.

Foto: privatna arhiva Dimitrija Popovića

“Slika koju sam posebno volio i koju sam izlagao u Rimu u vrijeme velikog jubileja 2000 godina kršćanstva, u umjetničkom programu koji je organizirao Vatikan, bila je uokvirena i visila je u kući na zidu sobe u kojoj se nalazi moja biblioteka. Okvir se doslovno raspao i staklo razbilo. Slika, kao nekim čudom, nije zadobila nikakvo oštećenje. Ovo ističem iz jednog zanimljivog razloga. Moj prijatelj glumac Pierce Brosnan imao je u svojoj zbirci verziju istog motiva kompozicije ,, Mrtvi Krist” iz ciklusa CORPUS MYSTICUM. Kompoziciju čini mistična simbolika smrti, križa, kao groba i križa kao simbola iskrsnuća koje se sugerira svjetlom pozadinom. Brosnan je veliki vjernik. Kad smo se prije par godina vidjeli na Cetinju (par dana je snimao za neki film u Crnoj Gori) rekao mi je da je u onom katastrofalnom požaru u Malibuu izgorjela njegova kuća i da je u vatri nestala između ostalih radova njegove zbirke i moja slika ,, Mrtvi Krist”. Obećao sam mu da ću mu pokloniti ovu moju sliku, drugu verziju istog motiva nastala u vrijeme rata 1991. Zato mi je drago da nije stradala u potresu.”

Dar američkom glumcu Pierceu Brosnanu, slika “Mrtvi Krist”, slična onoj koju je izgubio u požaru. Riba je ikonografski simbol koja ukrižena s mrtvim tijelom Kristovim tađer stvara mistični križ. Svi su simboli tradicionalni, ali organizirani kroz moderni koncept slikarske kompozicije. (Foto: privatna arhiva Dimitrija Popovića)

Ovog iznimnog slikara potres je zadesio u kući. “Upravo sam bio ustao. Tutnjava koja je pratila podrhtavanje tla, padanje stvari u dnevnom boravku, lomljava čaša u kuhinji bio je istinski šok. Kad sam kroz prozor vidio da se srušio vrh tornja katedrale supruga i ja smo bili u šoku. Potrešeni. Onda je uslijedio drugi udar i u strahu smo istrčali van. Potres nisam doživio kao smak svijeta, premda je onaj snijeg koji je sutradan pao, mogao stvarati uz svu nesreću koja je zadesila Zagreb, tu pomisao o kataklizmi. Doživljavam potres više kao neku vrst opomene premda znam da se radi o prirodnim geološkim procesima. Dakle, opomenu da se čovjek u nevolji pokuša vratiti sebi. Smoći snage i vjere da se i u nedaći ne smije gubiti nada. Da će se i ovo stanje nadići. I da citiram na kraju Martina Heidegera koji je jednom zapisao: “Kada se kuća sruši ono što nakon ruševina ostaje jest ideja gradnje”. Smisao postojanja jest u afirmaciji humanih vrijednosti čovjekovog bića. Dobro u čovjeku uvijek nadiđe zlo,” zaključuje Dimitrije Popović.

Najvažniji problemi u ateljeu su većinom sanirani. Uskoro će početi normalno koristiti atelje. Još samo da plinar i električar obaviti potrebne provjere i popravke. Za sada, kaže, dođe na kratko samo kad imam neki poslovni dogovor (pod maskama, naravno). Kuća je puna prašine jer se stan u prizemlju, koji je najjače stradao, kompletno renovira. Neki od njegovih kolega imali su srećom manje posljedice od potresa i mogli su nastaviti raditi. Ali ne miruje ni Dimitrije Popović. Dok se u ateljeu vrše popravci posvećen je najviše pisanju. Sprema niz eseja na temu “SLIKARSTVO I MRŽNJA” – izbor je to motiva koje je inspirirala negativna emocija ovog zemljotresa, a koji predstavljaju značajna djela u povijesti umjetnosti od renesanse do danas.