Budi dio naše mreže

JAKOV SEDLAR Tragična je šutnja i zaborav kojim se prelazi preko žrtava djece ubijene u Domovinskom ratu

"Kada govorimo o djeci ubijenoj u Domovinskom ratu onda jedino ime za koje mi znamo je Aleksandra Zec. Naravno, svako je dijete, neovisno o tome koje je nacionalnosti i kako je stradalo, nevina žrtva i uopće to nije upitno niti ja išta impliciram, ali je sramotno da mi ne znamo ni za jedno hrvatsko ime. Mi ne znamo ništa o tome kako su djeca stradala, a stradavala su na najgroznije načine od Vukovara pa da Dubrovnika", izjavio je Jakov Sedlar za Hrvatski katolički radio uoči premijere njegova novog filma Hrvatski anđeli rata.

/ Katarina Varenica

Kako se rodila ideja za film Hrvatski anđeli rata?

Činjenica da se još ne zna točan broj djece ubijene u Domovinskom ratu je po meni sramotna za državu koja traje već 30 godina. Mislim da tu nešto ne štima s onima koji bi barem taj dio morali napraviti. Naravno, to se odnosi na državne institucije, na sve državne službenike koji su u tom dijelu obnašanja svojih dužnosti radili taj posao, odnosno koji ga nisu obavili. Mi danas govorimo o 402 ubijene djece, međutim to nije siguran broj. U filmu ne govorimo, dakle, o sigurnom broju jer ga nema. Tragična je šutnja i zaborav kojim se prelazi preko tih žrtava. Upravo iz tog razloga sam došao na ideju za film, zbog te nebrige. Mislim da mi nemamo pravo zaboravljati stvari o kojima moramo razgovarati. Kada govorimo o djeci ubijenoj u Domovinskom ratu onda jedino ime za koje mi znamo je Aleksandra Zec. Naravno, svako je dijete, neovisno o tome koje je nacionalnosti i kako je stradalo, nevina žrtva i uopće to nije upitno niti ja išta impliciram, ali je sramotno da mi ne znamo ni za jedno hrvatsko ime. Mi ne znamo ništa o tome kako su djeca stradala, a stradavala su na najgroznije načine od Vukovara pa da Dubrovnika. To je ono što me ponukalo da napravim ovaj film i mislim da na taj način vraćamo dio duga prema ubijenoj djeci, prema njihovim roditeljima i najbližima koji su preživjeli. U mnogim slučajevima oni su ogorčeni nebrigom onih koji bi morali barem negdje napisati imena i broj stradale djece.

Tko su protagonisti u filmu i na koji način ste došli do njih, ako nema službenih podataka?

Do obitelji žrtava sam došao preko predsjednica udruga u Zadru, Slavonskom Brodu, Osijeku i Vukovaru. Oni su mi beskrajno pomogli kao i Ministarstvo branitelja i ministar Tomo Medved. Tako smo dolazili do pojedinaca. Obiteljima je jako teško. Neki nemaju ni fotografije svoje djece. Neka djeca su imala samo 6 mjeseci ili dvije godine, a roditelji nemaju fotografiju. Imali smo slučaj djeteta kojega je pogodio geler u srce u Biogradu na Moru i njegovi roditelji nemaju čak ni fotografiju. Roditelji su nam jako izlazili u susret, pomagali su koliko su mogli i pričali su svoje priče. Iako je prošlo više od 25 godina otkako su djeca stradala vrlo je bolno pričati o tim stvarima. Vjerujte mi da mi je bilo teško slušati, a samo mogu misliti kako je bilo njima pričati, odlaziti sa mnom na groblje i ponovo otvarati te rane koje nikad zacijeliti neće.

Koliko traje film, na koji način je snimljen i s koliko obitelji ste razgovarali?

Kada sam se odlučio raditi ovaj film bilo mi je vrlo važno tko će napisati tekst. Izjave su ključne da bi se opisala situacija, ali tekst je uvijek vrlo važan da se opiše i kontekst u kojem su djeca stradala. Zamolio sam Hrvoja Hitreca, sjajnog pisca i mog dugogodišnjeg suradnika s kojim sam do sada napravio preko 50-ak filmova, da napiše tekst. Mislim da je napisao izvrstan tekst kojega jednako sjajno interpretiraju dvoje vrhunskih glumaca Sanja Marin i Dragan Despot. Hitrec objašnjava kontekst zbivanja, govori o tome koliko su djeca nevina i koliko nisu kriva nizašto. Povijesno objašnjava što se zbivala u Hrvatskoj, od istoka zemlje i prvih žrtava koje su stradale u Osijeku nadalje. Film je kombinacija Hitrecovog teksta i izjava roditelja koji su svoju djecu nosili na rukama do bolnice ili su ih nalazili mrtve. Navest ću jedan primjer: gospodin Stanić u Slavonskom Brodu u podrumu je našao ubijene majku, suprugu i troje djece!

U filmu se pojavljuje i fra Jozo Zovko?

Da. Priča je tužna, priča je mračna, priča je grozna zapravo. I kada smo završili film odlučio sam unutra uvrstiti i fra Jozu. Volim školu Johna Forda koji kaže da mora biti svjetlo na kraju. E, to svjetlo u ovom filmu je fra Jozo Zovko, moj dragi prijatelj i legendarni svećenik. Zamolio sam ga, s obzirom na temu, da na kraju izmoli molitvu i za djecu i za Domovinu. I napravio je to na prekrasan način. To je zaokruženje tih anđela rata – njegova molitva i apel upućen svim gledateljima filma da ovaj film ne rodi mržnju nego ljubav jer jedino ljubavlju možemo ići naprijed.

Mnoge civilne žrtve Domovinskog rata su zaboravljene, a djeca posebno. Kako se njihovi roditelji osjećaju nakon 30 godina?

Roditelji se osjećaju ostavljeni i napušteni. Žive vrlo skromno, s malim prihodima. Čovjek iz Svetog Filipa i Jakova koji je izgubio dva brata kaže da sam ja prvi nakon 28 godina koji mu se uopće javio. Ovi ljudi ne traže novce, oni trebaju nekoga koga će biti briga, nekoga tko će ih okupiti. Nasreću, postoje udruge pa se oni nalaze, čitaju imena svojih najdražih u tišini, plaču, tuguju i sjećaju se zajedno. Ipak, osjećaju se ostavljeno. I zato mislim da je važna poruka fra Joze Zovka da budemo zajedno, da budemo zajedno kao što smo bili 90-ih godina. Sve vlasti u ovih 30 godina su zaboravile ove žrtve. Zašto? Teško mi je to kazati. Roditelje sam pitao zbog čega misle da je tako. Nitko od njih ne zna odgovor. Oni ništa ne traže osim obilježavanja, komemoriranja žrtava. One imaju pravo ne umrijeti dva, tri, pet puta. A ono što je najbolnije jest da nitko ni za jedan zločin nije odgovarao. To je apsolutna sramota pravne države. U nekim slučajevima se znaju imena ljudi koji su ubijali djecu i nitko nije odgovarao, a zna se da žive u Hrvatskoj. To je sramotno i za osudu i nije mi jasno zašto pravosudni sustav ne reagira, a postoje i prijave i sve.

Nije li i cijelo društvo zaboravilo te nevine žrtve? Nema književnih djela, kazališnih predstava na tu temu, a prve filmove dobivamo tek sad nakon 30 godina. Na koji će način generacije koje dolaze znati istinu o njihovim vršnjacima koji su stradali tijekom Domovinskog rata?

Jako rijetko se u društvu o tome govori jedino kada je godišnjica, recimo u Slavonskom Brodu gdje je poginulo 23 djece ili Zadru gdje je vrlo aktivna udruga roditelja stradale djece. Osijek, Vukovar, mnoga mjesta u Lici gdje su djeca stradala – ništa. U udžbenicima ćemo pronaći vrlo malo informacija ili ništa. Teško mi je ući u glavu ljudi koji to ne rade, a trebali bi. Po meni, to je vrlo veliki grijeh propusta. Osobno ne ispravljam ničiji grijeh, ja radim svoj posao, radim film i time se bavim. Zanimaju me hrvatske teme, radio sam ih cijeli život i radit ću ih dok god budem živ. Ali, postoji i nešto drugo. Ti roditelji su zaslužili da ih se skupi jednom godišnje, da se napravi neki susret i da se žrtve komemoriraju na bilo koji način. Djeca su stradala nevina. To su civilne žrtve rata. Pa mi još nemamo Zakon o civilnim žrtvama rata. Ovaj zakon koji sada imamo je iz 92. godine po kojemu jednaka prava imaju civilne žrtve rata u Domovinskom ratu kao i pripadnici jugoslavenskih snaga (odnosno njihovi potomci, jer su ovi pomrli) u mirovnim misijama u Africi 60-ih godina. Ja mislim da to nije normalno.

Prošle godine snimili ste dokumentarni film ‘3069’, koji se bavi suicidom među populacijom hrvatskih branitelja, također jedna bolna tema našega društva. Što vas kao redatelja motivira da ulazite o takve teme? S obzirom na situaciju s filmom u Hrvatskoj, motiv nije zarada. Kako se osjećate kao redatelj dok radite takve filmove?

Da nema mojih prijatelja, koji su svi navedeni na špici filma, da nema nepoznatih ljudi koji su donirali novac jer smo preko nekih novina i televizijskih emisija zamolili da ljudi pomognu, ovoga filma ne bi bilo. Naime, ja mogu od onoga što radim po svijetu dio koji mi ne treba za život odvojiti za ove teme, ali previše fimovi koštaju da bi čovjek mogao pratiti sam sebe u nekim idejama koje ima. Ja nemam HAVC, nemam Ministarstvo kulture. Oni rade sve kontra onoga što ja mislim i što misli ogromna većina ovog našrg hrvatskog naroda. Kada sam radio film o samoubojstvu branitelja mislio sam da ne postoji teža tema u smislu razgovora sa svjedocima. Međutim postoji, a to je ova. Nije lako raditi takve filmove. Vrlo je teško slušati te priče. Ne možete to slušati, a da ne budete involvirani. Ne možete ostati nijemi na suze svih tih osoba čija su djeca stradala. Slušati te priče po nekoliko puta, biti u montaži i gledati što je najbolje za film, što je najbolje za priču, nije jednostavan posao. Ali, to je moja obaveza. Smatram to dijelom onoga što moja profesija mora ostaviti iza sebe, što mora prezentirati. Interesa od institucija nema. Tu nema zarade. Sve naše projekcije su besplatne, ali drago mi je uvijek gdje god dođemo pozvati ljude da dođu, da vide film i da budemo zajedno. Inače, film se prikazuje u sklopu Festivala domoljubnog filma ‘Gordan Lederer’

Nakon premijere u Kinu SC-a u Zagrebu u ponedjeljak, 15. lipnja “Hrvatski anđeli rata” bit će u utorak, 16. lipnja prikazani u prostorijama Kazališno koncertne dvorane Ivane Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu. Projekcija je u ljetnom kinu Bačvice u Splitu na rasporedu u četvrtak, 18. lipnja, dok će se u Vinkovcima i Vukovaru film prikazivati 19. i 20. lipnja.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja