Budi dio naše mreže

Dirljiv govor dopisnika katoličkog lista Subotičke biskupije: Kome, kako i gdje su zvonila zvona 'Zvonika'

Proslava 25. obljetnice od osnutka katoličkog lista 'Zvonik' u nedjelju je održana u župi sv. Roka u Subotici. Tim povodom slavljena je misa zahvalnica u Crkvi sv. Roka koju je predvodio subotički biskup Ivan Penzeš, a propovijedao je urednik 'Zvonika' i župnik u Vajskoj i Bođanima Vinko Cvijin. Proslavu 25. obljetnice 'Zvonika' uveličao je dopisnik časopisa Marko Tucakov dirljivim govorom na temu 'Kome, kako i gdje su zvonila zvona 'Zvonika' koji, uz dozvolu autora, prenosimo u cijelosti.

/ fr

Kome, kako i gdje su zvonila zvona „Zvonika“

Poštovani službenici Crkve, poštovani čitatelji i prijatelji Zvonika, poštovane kolegice i kolege novinari!

Zadaća je crkvenoga tiska da, slijedeći profesionalne kriterije, prati sva bitna događanja na razini opće Crkve, pojedinih mjesnih Crkava, crkvenih ustanova i organizacija kao i crkvenih zajednica na župnoj razini te i na taj način služi povezivanju i izgrađivanju jedinstva i zajedništva, kao i komunikaciji dobrih postignuća, iskustava, praksa i pokušaja. U službi promicanja općega dobra crkveni tisak treba s vjerskog i etičkog stajališta tretirati aktualna društvena, gospodarska, kulturna, socijalna i politička pitanja, izbjegavajući pritom stranačke ili dnevnopolitičke pristupe. Osim praćenja događaja, budući da je kultura susretište sa suvremenim čovjekom, crkveni tisak treba biti dijaloški otvoren te prenositi i poticati pozitivne poruke iz svih oblika kulturnog stvaralaštva. To kaže pastoralni naputak Communio et progresio izrađen nalogom II. Vatikanskog sabora radi primjene Dekreta o sredstvima društvenog priopćavanja istoga Sabora, koji je objavilo Papinsko vijeće za sredstva društvenog priopćavanja 1971. godine. Te se odgovorne zadaće prihvatio naš Zvonik i ispunjava ju, kao najdugovječnija katolička tiskovina na hrvatskom jeziku u ovoj državi, već četvrt stoljeća. Gotovo svi elementi ovako postavljene misije katoličkoga tiska se prepoznaju na stranicama Zvonika, i to u svakom broju.

Zvonik je pažljivo okupljao vjernike oko Božje riječi i bio njezin promicatelj, bivajući time i na stalnoj ispomoći zajednicama katoličkih vjernika, najprije u Subotičkoj biskupiji, a onda i u biskupijama u Srbiji

O Zvoniku govorim u trećem licu, jer govorim o zajednici onih koji pišu i onih koji čitaju. Govorim u prošlom vremenu budući da je moj zadatak osvrt, ali sa pogledom u budućnost.

Koje su sve bile misije Zvonika?

U najkraćem, Zvonik je sadržavao kondenzirane informacije o Crkvi u Bačkoj i Crkvi u svijetu kada drugih točnih informacija na hrvatskom jeziku na našem prostoru nije bilo, i pokušao se prilagođavati informiranju o Crkvi u vremenu kada su isti prostor preplavljivali elektronički mediji. Kako bi u tome uspio, Zvonik je:

  • pažljivo okupljao vjernike oko Božje riječi i bio njezin promicatelj, bivajući time i na stalnoj ispomoći zajednicama katoličkih vjernika, najprije u Subotičkoj biskupiji, a onda i u biskupijama u Srbiji;
  • bio prijatelj liturgije, ustrajno prateći godišnje liturgijske cikluse i svoj sadržaj obogaćujući s njihovim porukama, stvarajući tako pogodno ozračje za suživot vjernika s liturgijom i njezinim bogatstvom;
  • svjedočio i širio vjeru, napose na način kako to Crkva oduvijek učinkovito čini: ukazivanjem na primjere živih i pokojnih vjernika, kako onih koji su proglašeni svecima Crkve i sjećanja na živote i vjeru pokojnika u ovdašnjim zajednicama, tako i živih svjedočanstava njihovih članova;
  • uporno promicao i pozivao na molitvu, gotovo molio da se moli, uz svijest da bez molitve kršćanin jednostavno ne može to biti, a niti katolička tiskovina može opstati; može se slobodno reći da je Zvonik plod molitve, da je svaki broj trebalo izmoliti i da je time svaki broj Božji dar – to najbolje znaju urednici i članovi uredništva, nekadašnji i sadašnji;
  • slavio sa krizmanicima i prvopričesnicima sakramente na koje su ponosne sve naše zajednice, pažljivo pazeći da se ne prebrojavamo (da se ne bismo razočarali), no iznoseći jasnu činjenicu da nas ima, da nismo sami, te pozivajući da se potencijal mladih u našim zajednicama cijeni, odgaja i oplemenjuje;
  • držao se u svemu crkvenoga nauka i izlažući učiteljstvo Crkve na način kako ga čitatelji mogu razumijeti;
  • bio neprestano uz odgojne i formativne ustanove, te učilišta u mjesnoj crkvi: Biskupijsku kasičnu gimnaziju i sjemenište Paulinum i njegove pitomce, te Teološko-katehetski institut Subotičke biskupije i njegove profesore i studente, a kasnije i svršene teologe-katehete i njihov rad u školama i na župama;
  • bio promicatelj vrijednosti katoličke obitelji;
  • bio pratitelj tragova kulture i baštine koja je i nastala u djelovanju Crkve, kao jedan od brojnih darova koje je čovječanstvu Crkva darovala.
  • potaknuo želju za crkvenim i društvenim aktivizmom velikog broja mladih i starih čitatelja;
  • promicao standardni hrvatski jezik, njegovu ljepotu i potrebu njegove uporabe i van liturgije.

Sve su to vrijednosti koje nestaju, ugroženi ali i konstituirajući elementi života ovdašnjih katolika i katoličkih zajednica.

Što Zvonik nije učinio?

Nije htio dopustiti da se ne čuje glas katolika u Srbiji kod onih koji su taj glas trebali čuti i kod onih koji su taj glas mjerili i cijenili. Nije htio da katolici u Srbiji nemaju mogućnost podizanja svojega glasa niti način kako da ga upute javnosti.

Nije htio da se u ovoj zemlji ne govori o katoličkom pogledu na moral, na povijest, na kulturu, na svakodnevni život, duhovnost, odgoj djece… Nije htio biti glas bilo koje skupine ili pojedinca koji bi odvajali vjernike i svrstavali ih u svojom namjerom ograđene prostore crkvene stvarnosti. Nije dozvolio da se katolici blate uskim interesima i modernim medijskim zamkama, kako onima poteklim iz društvene i političke realnosti, tako i onima koje su začete kao ideje pojedinih članova Crkve.

Zvonik nije htio da povezanost katoličkih obitelji sa Crkvom oslabi u vremenima koja su za to bila idealna. On je uvijek bio uz obitelj, detaljno se baveći svim obiteljskim temama, i to na način da te teme obrađuju obitelji same, koje ih najbolje proživljavaju i preživljavaju.

Zvonik nije htio dopustiti da se u Srbiji ne čuje glas Svetog Oca, i to u godinama pogrdnoga i nipodaštavajućeg odnosa većine ovdašnjih stanovnika prema papi i njegovoj službi. Zvonik je do sada izlazio u vremenima obilježenim djelovanjem trojice papa: sv. Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje, i vjerno, uporno, dosljedno i točno je prenosio gotovo sve što papa govori, kako u samom vječnom Gradu, tako i na apostolskim putovanjima.

Zvonik nije htio da se glas o životu katolika u Vojvodini, napose Hrvata, ne čuje u Hrvatskoj. On je o tome bio pouzdan i tražen izvor, koji se citirao i koji je bio nezamjenjiv u samoidentifikaciji hrvatske zajednice u njezinoj matičnoj domovini. I pri ovoj značajki njegove misije moramo si posvijestiti da je Zvonik to činio kada drugih publikacija o toj temi nije bilo, niti se na nekom drugom mjestu moglo naći ono što je Zvonik objavljivao.

Zvonik nije htio da povezanost katoličkih obitelji sa Crkvom oslabi u vremenima koja su za to bila idealna. On je, promidžbom suživota sa Crkvom i u Crkvi, te neraskidivosti katoličkog obiteljskog života od Crkve uvijek bio uz obitelj, detaljno se baveći svim obiteljskim temama, i to na način da te teme obrađuju obitelji same, koje ih najbolje proživljavaju i preživljavaju. Iako Zvonik nije bio isključivo obiteljska tiskovina, neraskidivo je bio vezan uz obitelj horizontalno – kroz gotovo sve rubrike. Zvonik je bio i ostao na pravom putu jer je on velika čitalačka obitelj, koja, kao i svaka druga, ima niz poteškoća u življenju obiteljskog života, ali se drži skupa.

Zvonik nije htio objavljivati tekstove koji se brzo zaborave. Zato je toliko privlačno iznova otvarati Zvonik, čuvati ga, pokazivati ga onima koji ga nisu imali prilike vidjeti.

Zvonik nije ignorirao ostale katoličke medije u Srbiji, niti ostale medije na hrvatskom jeziku. Dapače, sa nekima od njih nakladnik ima ugovore o suradnji. Zvonik se nije postavljao eksluzivistički, nego je izvješćivao o uspjesima i teškoćama koje proživljavaju mediji mlađi od njega. Ako se nešto trebalo naučiti o medijskome svijetu na ovom prostoru u posljednjih četvrt stoljeća, to se trebalo naučiti od Zvonika i iz Zvonika.

Zvonik nije dao niti jednog svećenika Subotičke biskupije ostaviti anonimnim, nepredstavljenim, njegov (napose pastoralni, ali i znanstveni, akademski i društveni) rad prešućenim. Zvonik se u velikoj mjeri oslanjao na svećenike, na njihovo poznavanje zajednica koje su vodili i iz toga crpio svoje priče, regrutirao svoje suradnike, kolportere i distributere, čitateljice i čitatelje. Zvonika nikako ne bi moglo biti bez svećenika, ali Zvonik nije klerički list – on traži, cijeni i čitateljima prijenosi podjednako tekstove koje pišu zaređeni članovi Crkve, kao i laici, ne dijeleći ih i ne precijenjujući značaj niti znanje jednih ili drugih.

Zvonik nije bio naivna tiskovina. Zvonik je znao da je bilo kakav oblik medijskoga žutila bolest koja se lako širi a sporo iskorjenjuje, te se čuvao banalnosti, isključivosti, poruka koje unose zbunjenost i dvojbe, a napose mržnje. To ga nije učinilo popularnim, niti se ljudi koji kreiraju povijest našega podneblja guraju da na listovima takvih novina gostuju. Naprotiv! Nije bilo lako naći sugovornike koji bi govorili za Zvonik, čak ni među vjernicima Božjeg naroda. Odbojnost prema medijima, strah od izloženosti, strah od započinjanja polemike, od medijskoga linča, od zamjeranja strukturama ili osobama, gledanje poprijeko na sve što je imalo pridjev katoličkoga, a napose hrvatskoga, a kao posljedica toga ogromna vjerska mimikrija naše braće i sestara u vjeri i značajna nacionalna mimikrija naroda katoličke baštine je ozračje kojemu Zvonik nije pridonio, ali u koje je morao ući kada je započeo svoj život. Nenametljivi stil koji je njegovao daje mu za pravo da vjeruje da treba tako nastaviti. Čitatelji od njega ne mogu očekivati ništa drugo, iako bi vjerojatno dobio na popularnosti kada bi otišao na drugu stranu spektra novinarstva. S druge strane, Zvonik se nije potpuno oslobodio fraza i birokratskoga govora, što čitatelje ponekad može odvraćati od biti poruke koje prenosi.

Zvonik nije među pobjednicima u jurnjavi modernih elektroničkih medija za informacijama i njihovim plasiranjem.

Zvonik nije htio objavljivati tekstove koji se brzo zaborave. Zato je toliko privlačno iznova otvarati Zvonik, čuvati ga, pokazivati ga onima koji ga nisu imali prilike vidjeti.

Da je on postao dio katoličke i hrvatske baštine u Vojvodini pokazuje činjenica da je nedavno cijela produkcija do konca 2016. godine digitalizirana od strane Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i postavljena na internetski portal ove institucije.

Zvonik nije među pobjednicima u jurnjavi modernih elektroničkih medija za informacijama i njihovim plasiranjem. On promatra užurbana raskrižja i autoceste informacija, a žurba njihovih prenositelja ga često otpuše na marginu medijskih cesta. Ta ga jurnjava nije pregazila, ali mu ozbiljno prijeti. Ako zamislimo prosječnoga čitatelja Zvonika u Vojvodini, on bi vjerojatno mogao nastaviti biti čitatelj tiskanoga izdanja, no ako iziđemo iz prosječnosti i zamislimo koliko čitatelja Zvonika do tiskanoga izdanja ne može, neće, ne želi doći jer su jednostavno navikli primati informacije elektroničkim putem, onda shvaćamo bit ovog problema. Nije, najvjerojatnije riječ o krizi čitanja, nego o krizi praćenja prebrzog razvitka sektora komunikacija.

Kome, kako i gdje su zvonila zvona ‘Zvonika’

Svakome tko ih je htio čuti. Redovito i glasno. U svim župama Subotičke biskupije (svaka je, naime, makar jednom spomenuta u Zvoniku) i gdje god su njegovim zvonima htjeli zazvoniti njegovi čitatelji.

Prvi broj Zvonika moja je obitelj dobila od našeg nekadašnjeg, sada pokojnog župnika Josipa Miloša u našoj župnoj crkvi u Beregu. I dalje ga čuvam. Zahvalan sam što imam priliku ponešto u njemu i objaviti. Sa zahvalnošću se spominjem svih urednika i autora koji su me podučavali istovremeno i životu u vjeri i novinarstvu. Već je izišao 300. broj, a i dalje nestrpljivo čekam svaki novi, jer – zvoniti se mora!

Zahvaljujem Vam na pozornosti!

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja