O “krizi kulture” u zapadnom svijetu do sada su pisali brojni istaknuti filozofi, književnici i publicisti, a oni kritičniji među njima već duže vremena govore o stvaranju “antikulture”. Kakvi su trendovi u svijetu kulture u Hrvatskoj i svijetu, bilo da govorimo o književnosti, filmu ili kazalištu? Kakav je interes za kulturne sadržaje među mladima? Što je to kultura otkazivanja? Svjedočimo li generalnom srozavanju kriterija u kulturi? Na ova pitanja u emisiji Argumenti Hrvatskoga katoličkog radija odgovaraju: dr. sc. Anita Ruso Brečić, povjesničarka umjetnosti, Marko Paradžik, pravnik i književnik i Matija Štahan, novinar i književni komparatist.

Matija Štahan o krizi kulture rekao je da riječ o višedimenzionalnom i slojevitom problemu.”Čini mi se da m0žemo govoriti o krizi kulture danas i da je ona ishod šire krize onoga iz čega kultura proizlazi. Supstancijalno je riječ o krizi duha, vjere, transcendentnoga i čovjekovoj krizi prema božanskome. Na upit o krizi kulture koja svoj odraz ima u književnosti Štahan je konstatirao da riječ nije samo o krizi kulture, već književnosti, ali i krizi čitatelja, odnosno publike i autora.

Matija Štahan, novinar i književni komparatist

“Čini mi se da se o književnosti danas može govoriti o umjetnosti koja se preobražava u ono u što se posljednjih nekoliko stoljeća pretvorila klasična glazba. Događa joj se getoizacija, ona će uvijek nastaviti postojati, međutim, bit će predmet interesa sve manje kruga posvećenih hobista i stručnjaka koji će u njoj prepoznavati vrhunsku vrijednost, ali već sada vidimo da je ona izgubila tu vrijednost u očima širokog pučanstva, javnosti ili medijima. Nekoć je titula književnik gordo odjekivala javnim medijskim prostorom, a danas je ona u velikoj mjeri obezvrijeđena. Konkretno, u Hrvatskoj u tim uvjetima proizlaze interesne skupine i klanovi koji se međusobno, ulazeći u kakve saveze i klanove, pokušavaju ogrepsti za dio kolača koji se sve više smanjuje. U takvim, gotovo darvinističkim uvjetima, književnost ne može cvjetati u institucionalnom smislu, već eventualno na “rubovima” i “oazama” gdje entuzijastičnim pojedinci mogu stvoriti nešto od vrhunske vrijednosti što ne mora biti nužno i prepoznato. Slično je i sa čitateljima. Poznato je da kod mladih ljudi vlada sve manji kapacitet poimanja umjetnosti i napose književnih tekstova. Prelazimo iz misaonih i logocentričnih dimenzija u dimenziju slike, pokreta i vizualnih podražaja”, zaključio je Štahan. Na upit o kulturi otkazivanja Štahan je rekao da je “kultura otkazivanja popularan naziv za sve fenomene kojima se u novim naraštajima političara, ideologa, intelektualaca, sveučilištaraca po današnjim postkršćanskim etičkim standardima procjenjuje cjelokupnu povijest zapadne kulture i civilizacije”.

Dr. sc. Anita Ruso Brečić, povjesničarka umjetnosti upisala je studij Povijest umjetnosti na zagrebačkom sveučilištu 2006. kada je bilo vrlo teško upisati taj studij. Bilo je nužno s odličnim riješiti taj prijemni ispit. “Danas mi kolege kažu da je interes dvostruko manji i nema velikog interesa za taj studij, općenito je interes za humanističke znanosti manji. Mislim da je to posljedica procesa u kojem sve što ima predznak kultura je potpuno zanemareno ili se gleda u kontekstu elitizma”, rekla je Ruso Brečić te u nastavku istaknula da postoji kultura publike. “Teško je iz pozicije kustosa i nekoga tko se bavi tim vidom kulture, dakle, prezentirati mladim ljudima na način na koji bi to bilo na njihov osobni rast.

Dr. sc. Anita Ruso Brečić, povjesničarka umjetnosti

Puno lakše ćete pridobiti mlade da odu na neki koncert i film, nego u galeriju ili muzej. Tu publika ne može snositi svu odgovornost, već institucije i ljudi koji priređuju takav sadržaj koji je vrlo često prilagođen vrlo uskom krugu stručnih ljudi”, naglasila je Anita Ruso Brečić. U Meštrovićevom domu od veljače do svibnja bilo je prikazano 38 izvanserijskih umova koji su svojim obrazovanjem, rođenjem ili podrijetlom bili vezani uz hrvatsku povijest. Na toj izložbi Ruso Brečić bila je kustosica. “Trudili smo se prikazati ljude koji su svojim djelovanjem utjecali na globalnu povijest i društvo te nama omogućili da danas živimo ovako kako živimo. Naravno, tu su bili i umjetnici jer smo htjeli pokazati da se i umjetnošću mijenja svijet”, rekla je Ruso Brečić.

Marko Paradžik, pravnik i književnik pokušao je prije svega definirati što je to kultura i koji su to akteri kulture. “Trebalo bi razjasniti pojam kulture i tko su sve akteri kulture. To su prije svega umjetnici, likovni, književni ili neki drugi umjetnici, kao stvaratelji kulture, međutim, u kulturu pripadaju i intelektualci u širem smislu kao znanstvenik ili publicist. Kada govorimo o pokroviteljstvu kulture treba reći da je financiranje ključ za razvoj kulture”, rekao je Paradžik. Govoreći o mecenama u Hrvatskoj vezano za kulturu Marko Paradžik spomenuo je Isu Kršnjavoga koji je u to doba bio na vlasti i koji je kroz pozicije vlasti učinio mnogo za kulturu. “Poznata je i njegova izjava: ‘Bolje prst vlasti, nego šaka prava!’.

Marko Paradžik, pravnik i književnik

Kroz taj sistem države on je uspio napraviti sjajne stvari. S druge strane, kao predstavnika Crkve imamo Strossmayera. Crkva kao organizacija ima u narodima diljem svijeta ključni aspekt razvoju doprinosa kulturi”, rekao je Paradžik. Na upit o povratku tradiciji nasuprot modernoj antikulturnom trendu Paradžik je potvrdio da to može predstavljati izlazak iz relativističke postmoderne paradigme te citirao mislioca Renea Guénona koji je ostao pri tvrdnji da je “jedina prava tradicija ona koja je ostala u Katoličkoj Crkvi. Govoreći o tradiciji ne možemo ne spomenuti mit kao središte kolektivnog pamćenja i usmenog prenošenja informacije. Jedna od bitnih postavka modernog i postmodernog doba jest izvrtanje tradicije i onog izvornog. Počevši od futurista koji su sve “spalili” i pokušali nešto novo, a došli su do spoznaje da ne mogu napraviti ništa čega već nije bilo, pa su krenuli u izvrtanje i dekonstrukciju onoga izvornoga”, rekao je Paradžik.