Prihvaćeni od Boga ponuđeni dar vjere može se vidjeti u radostima života vjernika, ali i u žalostima. Vidio sam mnogo ljudi sretnih zbog svoje vjere. Vidio sam i mnogo nesretnih koji tu vjeru nemaju, ili je nemaju u mjeri i obliku koja bi njima bila izvor mira u radostima ili u životnim žalostima.
Naravno, nije sve crno – bijelo. Ima i vjernika nesretnih, s mnogo pitanja na koja se teško ili uopće ne može odgovoriti.

Posebno sam to iskusio u susretu s mnogim umirućima o kojima sam kao liječnik vodio brigu. To je tema o kojoj se mnogo može govoriti.

Pri pisanju ovog teksta nazvala me kolegica liječnica koja je doživjela mnogo sretnih i mnogo teških i tužnih trenutaka. Kad sam je u pitao što je za nju vjera ona mi jednostavno reče: “Vjera je moja sreća”.

Mogu reći da je vjera za mene dar Božji na kojem sam svakodnevno Bogu zahvalan. Vjera mi kao čovjeku daje smisao, jer besmisao ne prihvaćam. Svijet, ljudi, Zemlja, sav mikrokozmos i makrokozmos su bez vjere u Stvoritelja nemogući i besmisleni..

Mislim da osobnu religioznost u dnevnom poslu ne treba posebno isticati. U vjernika vjera je nešto samo po sebi razumljivo i sasvim prirodno stanje koje će se nužno iskazati, na ovaj ili onaj način, u životnom djelovanju.

Evo nekoliko primjera u kojima sam sudjelovao. Dok sam radio u kao pročelnik Zavoda za kardiologiju u Kliničkoj bolnici Dubrava, na svaki Božić poslijepodne obišao sam sve svoje bolesnike u Zavodu, njih sedamdeset, i svakome sam osobno o mojem, a uglavnom i njihovom Božiću, zaželio mir u duši i zdravlje u tijelu, te svakome poklonio malo licitarsko srce. Mnogo je njihovih radosnih iskrenih suza poteklo tih Božića (i mojih).

U dogovoru bolničkim kapelanom, kapucinom, paterom Stjepanom Bergovcem, organizirali smo izradu križeva od mesinga na kojima je iscrtan hrvatski pleter i postavili smo ih u svaku bolničku bolesničku sobu. U 16 godina, koliko sam bio u Kliničkoj bolnici Dubrava, a koja je prije služila kao vojna bolnica JNA, nije bilo niti jedne primjedbe od strane bolesnika na postavljanje križeva.

Prije nekoliko dana, u nedjelju ujutro, susreo sam kolegu liječnika i njegovu suprugu, pred njihovom poliklinikom. Nakon pozdrava, pitaju me kuda sam se uputio, a ja sam odgovorio da idem u crkvu na misu. Moj kolega kaže supruzi: “Znaš, on ti je veliki katolik”, a ona odgovara: “Pa i mi smo veliki katolici”. Pitao sam ih: “A gdje vi idete na misu?” Kolega odgovori: “ Pa, bili smo u crkvi nedavno na jednom krštenju, a i kada smo ženili sina, i kada smo se mi u crkvi ženili”. Dalje nisam o tome trebao govoriti niti ja niti oni.

Vrijeme teške bolesti, katkada po život opasne, bolesnicima, školovanima i neškolovanima, javnosti poznatima i nepoznatima , o akademicima, svećenicima i biskupima, piscima i umjetnicima, mladima i starima, u pogledu vjere ili nevjere, različito je doživljavano i proživljavano. O tome bi se mogle ispričati velike istinite životne sudbine.

O predokusu smrti, proživljenom nakon doživljaja kliničke smrti i nakon uspješne reanimacije, napisane su već mnoge knjige. Uvjerljivo je svjedočenje vjere mnogih od njih, ali u mnogih nije ostavilo religioznog traga. Zašto je tako? To je, očito, bar zasada, tajna, kako opće ljudska, vjernička ali i medicinska.