Tri su tipa molitve za nutarnje liječenje. Prvi je tip molitva za liječenje srca u afektivnom smislu. Čovjek može biti zbog afektivne poremećenosti blokiran na putu k Bogu, nesposoban ljubiti i prihvaćati ljubav, bojažljiv i deprimiran. Često su korijeni depresija u nesvjesnom predjelu osobe i tad ih je bolje ne iznositi na vidjelo, jer mogu nastati psihički konflikti za koje je bolje da ostanu u području nesvjesnoga i da se potraži pomoć psihologa ili psihijatra.

Drugi tip molitve ide za tim da čovjeka oslobodi od težnji i navika koje ga priječe do sjedinjenja s Bogom. To može biti pretjerano nepovjerenje, oholost i robovanje nagonima.

Treći je tip molitve liječenje negativnih sjećanja. Pri tome je dobro najprije moliti da nas Gospodin podsjeti na ona sjećanja od kojih nas želi osloboditi. Iza toga molimo ga da nas oslobodi i tih sjećanja. To mogu biti sjećanja na očevu grubost, majčinu pretjeranu ljubav i s time povezanost posesivnost, stid zbog tjelesne osakaćenosti ili mane, osjećaji krivnje i straha i dr.

Tri su glavna uvjeta za nutarnje iscjeljenje: vjera da nas Isus hoće i može osloboditi, kajanje za grijeh i udaljavanje od Boga, te praštanje. Praštanje je opet trostruko: treba oprostiti drugima njihove grijehe, uvrede, nesavršenosti. Zatim treba oprostiti sebi slabost, posrtaje, nerazumnost. A onda treba „oprostiti Bogu“, ne u smislu da On griješi, nego da smo mi često kivni na njega što nas je takve stvorio, što nam dopušta kušnje i tako ne prihvaćamo sebe i njegovu volju.

Svakako je prije ove molitve važno poći na ispovijed. Što je jače i dublje naše pokajanje u ispovijedi, to je snažnije iscjeljenje već u tom sakramentu pomirenja. Slabo iscjeljenje u ispovijedi je zbog slabog kajanja. Zato je potrebno još i u molitvi i prije nje probuditi iskreno pokajanje za grijehe.

Često nismo svjesni nekih uvreda drugih, pa ne znamo kako za njih moliti i ispripovijedati ih Isusu. Potrebno je stoga moliti Gospodina da nam otkrije korijene naših negativnih i napetih ponašanja prema drugima.

Osim toga, potrebno je odreći se grešnih prilika, „đavla i njegova sjaja“, „njegovih djela i zavođenja“, te svih idolopoklonstvenih praksa.

Kad je riječ o praštanju drugima, i uopće o pomirenju s njima, dobro je u mašti poći k njima, te ih prihvatiti za ruku, zagrliti ih i reći jasno: „Opraštam ti“, ili „Oprosti mi“.

(…)

Molitva može teći tako da Isusu detaljno govorimo svoje ožiljke i rane, te ih tako sami postajemo svjesni i predajemo ih u Božje ruke. No, može i tako da „snažno vapimo“ Gospodinu neka nas sada i potpuno izliječi. Sveto pismo poznaje krik kao molitvu. Psalam 22 počinje riječima: „Bože moj, Bože moj!, Psalam 69: „Spasi me, Bože!“, Psalam 102: „Čuj, Gospodine, molitvu moju i vapaj moj neka dođe k tebi!“

Čovjek u nevolji vapi, i Gospodin ga čuje i izbavlja iz nevolje (usp. Ps 34, 7). Job se tuži Bogu i vapi. Poznate su Tužaljke Jeremije proroka.

Molitva vapaja i krika nosi u sebi povjerenje i nadu. Upućena je na neposrednu budućnost, na oslobođenje. Ona ne traži razloga za uslišanje, nego računa samo na Božju sućut. Ta molitva također ne traži samo da se oproste grijesi, nego da se spasi i ozdravi od posljedica grijeha. Takve molitve pomažu u tjeskobi, bolesti, nevolji i žalosti.

Osobito je dobro moliti u zajedništvu s Isusom raspetim. Moleći križni put, žalosnu krunicu ili moleći se pred probodenim Srcem Isusovim, doživljavamo da su naše rane u njegovoj patnji i da ih je Isus pobijedio i iscijelio. Njegovom smrću pobijeđena je naša smrt, njegove su nas rane iscijelile (usp. Iz 53, 5).

Možemo također moliti Mariju, Isusovu i našu majku, da nas zagovara i prenosi naše molitve rane svome Sinu.

Osobito snažno nutarnje iscjeljenje nastaje ako znamo Bogu zahvaliti za svaku životnu priliku, za sve ljude koje smo susreli, za svaki detalj svojega života.

Time se najsnažnije izražava naš odnos prema Bogu. Mi smo, naime, u svakom djeliću bića njegov dar. On nas ljubi i zato nam svaka i najtragičnija situacija služi na dobro. Jer, Bog onima koji ga ljube čini da sve dobro svrši (usp. Rim 8, 28). On nas ljubi i nitko nas ne može istrgnuti iz njegove ruke. Bol i patnja samo su trenutak u kojem se vidi koliko vjerujemo Bogu.

Zahvaljivati Bogu u nevolji i za bol znači vjerovati da je on vjeran Bog i da nas neće napustiti. Time ga najsnažnije priznajemo pred svijetom i tako najbolje slavimo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomislava Ivančića Susret sa živim Bogom. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.